Dok je čitav svijet gledao u Peking, gdje je održana vojna parada povodom 80 godina od pobjede u Drugom svjetskom ratu, balkanski medijski prostor našao je sebi drugu preokupaciju – da prati svaki korak Aleksandra Vučića. U trenutku kada 26 svjetskih lidera, uključujući Vladimira Putina i Sija Đinpinga, učestvuje u događaju koji ima globalnu težinu, komentatori od Ljubljane do Skoplja takmičili su se ko će Vučića „uhvatiti“ na fotografiji, ko će prebrojati koliko ga je puta kamera prikazala i ko će mu ljepše nadenuti podsmješljivi epitet.

To što se srpski predsjednik našao u društvu svjetskih državnika za njih nije bio znak diplomatskog uspjeha Srbije, već povod za satiru i trivijalizaciju. Javnost su nudili „kvizovima“ tipa „nađi Vučića na slici“, kao da se time rješavaju problemi regiona. Taj prizor više govori o njima nego o Vučiću: o nemoći da se suoče sa realnošću i o zavisti koja izbija iz svake rečenice.

Jer realnost je sledeća: Vučić je danas jedini lider Balkana, a može se reći i šire u Evropi, koji ravnopravno razgovara i sa Putinom i sa Sijem. U vremenu kada mnogi evropski političari nemaju ni priliku da dođu do istog stola, Vučić vodi politiku balansiranja kojom obezbjeđuje Srbiji da ostane vidljiva i relevantna. To ne znači da su svi saglasni s njegovim potezima, niti da se može udovoljiti svakome, ali činjenica da se Srbija tretira kao ozbiljan sagovornik govori dovoljno.

Upravo ta činjenica izaziva histeriju protivnika. Što je položaj Srbije jači, to su njihovi napadi žešći. To nije borba za principe, već borba za privilegije koje gube kada Beograd vodi nezavisniju politiku. Zato orkestrirani napadi dolaze u talasima: čas je Vučić „usamljen“, čas „izolovan“, čas „beznačajan“. A kada se pojavi na svjetskoj sceni – onda je „statista“, „statua“ ili „nepozvan gost“.

Nijedna od tih etiketa ne mijenja suštinu: Srbija danas sjedi za stolovima gdje se odlučuje. To nije ni mala ni slučajna stvar. Vučić, naravno, izaziva kontroverze – ali prije svega zato što vodi politiku koja ne odgovara onima naviklim da Beograd bude poslušan i nevidljiv.

U toj slici, balkanska „antivučićevska fronta“ je samo dekor. Oni koji mu se podsmijevaju zapravo pokazuju koliko bi željeli da njihovi lideri imaju isti tretman u svijetu. Ali dok oni broje Vučićeva pojavljivanja na ekranu, Vučić razgovara sa Sijem i Putinom. Razlika je u tome što jedni prave kvizove, a drugi prave politiku.

Tagovi