Piše: Bojo Pižurica

Ide tok našeg kraja nesputanim sunovratom budemo li napadali najbolje među nama. A kraj je onda kada izgubimo čojstveno u sebi. Napad na renesansnog Emira Kusturicu je najružnije i najpogubnije nepočinstvo u Srbiji u poslednjih sto godina. Ako smo dospjeli dotle da napadamo genijalnost, umjetnost, kreativnost, dobru namjeru, ljudskost, istinu, posvećenost, onda bolje da nas nema. Time gorostasnog umanjiti nećemo ali ćemo sebe uniziti i naći svoju žalosnu mjeru.

Gramzivost i sujeta ne trpe razotkrivanje i zato tako bezočno i histerično napadaju. Ovih dana dočekasmo i to, šta bi bilo da nisu blagi dani posta i uzdržanja. Bezdušni napadaju duševnog, posrnuli ustalog, obezduhovljeni duhovnog, zatrovani čistog, zajedljivi uzvišenog, primitivni plemenitog. Smeta im ono što je oduvijek smetalo kukavicama – hrabrost i istina. Ophrvanost sobom, opustošenost duše, demonsko samoobožavanje, rađaju zverske jedinke sposobne samo za zavist i za nanošenje boli drugima. Tu je previše grijeha a nimalo pokajanja.

Kusturica brani pravo na čovjeka, na njegovu dostojnu ravan, i to čini časno i beskompromisno. Zvjezdanim koracima od sedam milja. Kako to da razumiju ljudi koji se kreću crvećim korakom i gledaju poniznim okom. Pozlatio je sve čega se dotakao, jedino ne može nas jer pozlata se ne hvata tamo gdje ima buđi i truleži.

Emiru ne treba ovakva Srbija ali Srbiji itekako treba ovakav Emir. On je onaj zbog koga ponosni ljudi znaju da imaju otadžbinu. I tradiciju, i slobodu, i dostojanstvo, i mit. U napadanju najboljeg nema čojstva a ako ga nije, nema ni Srba ni Srbije. Srbija koja ne ne poštuje i ne voli nije Srbija. Srbija koja zavidi ne može biti Srbija.

Kusturica je Planinski lav, a to je najređa vrsta. Zbog takvih kao što je on, gori vatra u našoj pećini. A za vatru se treba pomučiti, za vazduh uzvisiti, vodu zaslužiti a za zemlju izboriti. On se za svoje gradivne elemente davno sam izborio a svijet ih je prepoznao i nagradio. Stvorio ih je oplemenjujući sebe i smatrajući druge za bližnje. A bližnji, kad su poltroni i sužnji, postaju duhovno kužnji. Srce koje ima samo priprosti sentiment, nije sposobno za ljubav, ni za Boga, ni za čovjeka.

A mi, šta mi. Gdje je nama emotivno, intelektualno, duševno, duhovno. Gdje je nama zemlja, voda, vazduh i vatra. To svojim životom pita Emir hodajući uspravno u onim svojim guliverskim čizmama. I nudi nam duhovnu pobjedu u tumačenju stvarnosti.

Emir je odavno veliki pobjednik ali on to ne želi da bude. On ne želi da bude pobijeđenih već probuđenih i pobuđenih u duhu, volji i srcu. Da čovjek sebe pozna i uzvisi u vrlini, stamenosti, karakteru i punoj slobodi.

Da li mi imamo snage da prepoznamo hrabrost, slobodu i žrtvu, sve ono što sami nemamo, da li možemo da mu oprostimo ljubav koju je pokazao dolazeći među nas.

U svojoj mudrosti i poznajući ljude, on se sklonio na brdo po onoj narodnoj. A da se sa brda više i dalje vidi, to podrbdice saznaju kasno. Naročito ako su to lukrativni krugdvojaški tramvajski Srbi.

Na poštovanju Emira Kusturice pokazujemo da li smo ljudi ili bitange i propalice. Ako jesmo ljudi, skrušeno i ćutke, uzrolajmo naš najljepši crveni tepih do tog brda, sve do njegove čestite kuće.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi