Piše: Nikolay Marchenko, novinar i analitičar politika energetike i ekologije (Sofija, Bugarska)
Krajem novembra 2025. godine, dim se ponovo uzdizao nad provincijom Lori (Armenija): šumski požari gorjeli su u blizini molokanskog sela Fioletovo, a mještani su, zajedno sa spasiocima, pokušavali da zaustave vatru na obodima sela. Prema navodima medija, ovaj požar bio je samo dio šireg obrasca – istih dana šumski požari su zabilježeni u Sjunik, Gegharkunik i Tavuš provincijama, što je ukazalo na razmjere sezonskog rizika širom zemlje. Služba za vanredne situacije dodatno je izvijestila o požarima na padinama Dilidžana i u šumskim područjima u blizini odmarališta Gornaja Armenija u provinciji Tavuš, gdje je vatra stavljena pod kontrolu tek u ranim jutarnjim satima.
Ministarstvo zaštite životne sredine Armenije priznalo je da se zemlja suočava sa „ozbiljnim izazovom“: šumska područja u nekoliko regiona istovremeno gore, čime se ugrožavaju šumski resursi, naselja i biodiverzitet.
Posmatrani zajedno, ovi incidenti naglašavaju zabrinutosti na koje stručnjaci već dugo upozoravaju. Upravo će ta pitanja – stanje armenskih šuma, sposobnost zemlje da spriječi i obuzda šumske požare i transparentnost upravljanja prirodnim resursima – biti u centru pažnje 2026. godine, kada Armenija bude domaćin COP17, UN konferencije o biodiverzitetu.
Podaci Svjetske banke pokazuju da Armenija i dalje spada u zemlje sa malo šuma: samo oko 11,2% njene teritorije (oko 334.000 ha) je pod šumom, pri čemu je najveći dio šumskih površina koncentrisan u Lori, Tavuš i Sjunik regionima. U napomeni o obnovi šumskih pejzaža u Armeniji (Armenia Forest Landscape Restoration Note) naglašava se da se procjene stanja šuma razlikuju, ali poređenja sa podacima o potrošnji drveta ukazuju na to da su stvarni obimi sječe veći, a stope rasta niže nego što to pokazuju zvanične statistike.
Globalna platforma Global Forest Watch pokazuje da se većina gubitka drvnog pokrivača u Armeniji dešava u prirodnim šumama, a ne u plantažama, što ukazuje na postepenu eroziju prirodnih šumskih ekosistema, a ne samo na iscrpljivanje planski upravljanih šuma.
Suštinski problem je u tome što se značajan dio armenskih šuma već smatra degradisanim – zaključak koji je potkrijepljen kombinacijom faktora: ilegalnom i neregulisanom sječom, sakupljanjem ogrevnog drveta, nekontrolisanom ispašom, pretvaranjem šumskog zemljišta u poljoprivredno zemljište i infrastrukturu, kao i požarima i štetočinama. U degradisanim područjima struktura sastojina je narušena: nestaju stariji, visokovrijedni primjerci drveća, sloj zemljišta postaje tanji, sposobnost tla da zadržava vlagu opada, a učešće suvih stabala i niskog rastinja raste – što sve čini šume osjetljivijim na požare.
Čak i tamo gdje se šume prirodno obnavljaju, često se „vraćaju“ u izmijenjenom obliku. Šumari i stručnjaci za zaštitu životne sredine ističu da se, umjesto autohtonih listopadnih zajednica – planinskih hrastovih šuma i bukovo-hrastovih sastojina – na opožarenim ili posječenim površinama često formiraju sekundarne zajednice sitnolisnih vrsta i žbunja: javora, breze, johe, lijeske, gloga i drugih vrsta koje brže kolonizuju narušena tla, ali stvaraju suvlji i lakše zapaljiv pokrivač.
Izvještaj EcoLur-a, koji se poziva na glavnog šumara javnog preduzeća ArmForest, navodi da se dio opožarenih područja zaista prirodno obnavlja, ali da se, na primjer, borove sastojine obično ne oporavljaju bez ciljane sadnje. To znači da, bez planske obnove autohtonih vrsta i koherentne šumarske politike, značajan dio „nove šume“ u suštini postaje još zapaljivija, sekundarna vegetacija koja se lakše suši, brže prenosi površinske požare i slabije zadržava vlagu.
Uzroci samih požara takođe su dobro dokumentovani. Prijedlog projekta UNDP/Adaptation Fund za Armeniju i Gruziju navodi da antropogeni faktori čine do 90% šumskih požara u obje zemlje; prema zasebnim procjenama, najmanje 60% šumskih požara u Armeniji između 2007. i 2011. godine bilo je izazvano ljudskim djelovanjem, dok je samo 2% bilo povezano isključivo s prirodnim faktorima. Posebna UNDP studija o upravljanju šumskim požarima ističe da se većina tačaka nastanka požara povezuje sa spaljivanjem strnjike i suve trave na poljoprivrednom zemljištu, nepažljivim rukovanjem vatrom i niskim nivoom javne svijesti o posljedicama takvih praksi.
Prema Jam-newsu, koji se poziva na podatke vatrogasne službe, u prvoj polovini 2025. godine u Armeniji je zabilježeno 2.096 požara, u poređenju sa 787 u istom periodu prethodne godine, a stručnjaci procjenjuju da je udio požara povezanih sa ljudskim faktorom oko 95%.
Klimatski faktori dodatno pojačavaju ovu ranjivost. U opisu projekta UNDP-a „Adaptacija na klimatske promjene u planinskim šumskim ekosistemima Armenije“ (Adaptation to Climate Change in Armenia’s Mountain Forest Ecosystems) navodi se da bi, prema nepovoljnim scenarijima, uslovi za rast šuma do sredine vijeka mogli da se pogoršaju, da bi se areali štetočina mogli proširiti i da bi se rizik od šumskih požara mogao značajno povećati, posebno u centralnim i južnim regionima.
Ipak, čak ni kombinacija vrućine, suše i spaljenih poljoprivrednih površina ne mora nužno dovesti do posljedica razmjere onih koje su zabilježene u okolini Fioletova. Na ovom primjeru postaje očigledna još jedna slabost Armenije – odsustvo u potpunosti funkcionalnog sistema ranog otkrivanja i praćenja požara.
Prijedlog za finansiranje iz sredstava Adaptation Funda za Armeniju i Gruziju eksplicitno navodi da su se i broj šumskih požara i površine zahvaćene požarima u Armeniji povećali u periodu od 2000. do 2018. godine, dok postojeći sistem praćenja i reagovanja ne omogućava efikasno upravljanje rizicima. Čak je i formiranje međuresorne radne grupe za upravljanje šumskim požarima pri vladi 2023. godine – iako važan korak – praćeno zvaničnim izjavama Ministarstva zaštite životne sredine u kojima se naglašava potreba za „značajnim jačanjem sistema prevencije šumskih požara“ i uvođenjem savremenih alata za praćenje, uključujući vazdušni nadzor i daljinsko snimanje.
Na ovoj pozadini, situacija na Balkanu pruža važnu pouku, s obzirom na to da su klimatski i društveni uslovi u mnogim aspektima uporedivi: suva, vruća ljeta, planinski teren i oslanjanje ruralnih zajednica na šume i pašnjake.
U Albaniji su, prema podacima nacionalne agencije za životnu sredinu i evropskog sistema EFFIS, šumski požari već do 2025. godine zahvatili desetine hiljada hektara šuma i pašnjaka, dok nadležni redovno objavljuju operativne izvještaje i koriste EFFIS podatke za procjenu rizika i planiranje odgovora. Dnevni bilteni Ministarstva odbrane i Nacionalne agencije za civilnu zaštitu bilježe broj žarišta, lokacije požara i angažovane resurse – takva statistika postala je rutinski dio upravljanja rizicima.
Sjeverna Makedonija ide još dalje u ograničavanju rizika povezanih sa ljudskim faktorom: tokom ljetnjih mjeseci vlasti redovno uvode potpune ili djelimične zabrane kretanja u šumama i šumskim zonama, kao i spaljivanja strnjike i biljnih ostataka, uz visoke novčane kazne za prekršioce. Vladina saopštenja naglašavaju da glavni uzrok šumskih požara ostaje ljudska aktivnost, zbog čega se tokom ekstremnih vrućina uvodi opšta zabrana boravka u šumama, uz izuzetak onih koji posjeduju posebno pismeno odobrenje šumarskih službi.
Regionalne inicijative takođe igraju važnu ulogu. Pod okriljem Kancelarije UN za smanjenje rizika od katastrofa (UNDRR) 2025. godine pokrenut je trogodišnji projekat za jačanje otpornosti na katastrofe i razvoj sistema ranog upozoravanja u Albaniji, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji – sa posebnim naglaskom na unapređenje analize rizika, mehanizama ranog upozorenja i prekogranične saradnje, kako bi se odgovorilo na sve veće prijetnje, uključujući i šumske požare.
Paralelno s tim, Međunarodna telekomunikaciona unija (International Telecommunication Union) priprema pregled javnih sistema ranog upozoravanja na Zapadnom Balkanu, fokusirajući se upravo na one elemente koji Armeniji trenutno nedostaju: integraciju mobilnih upozorenja, jedinstvene protokole za prenos informacija o prijetnjama i bolje usklađivanje klimatskih podataka sa operativnom praksom reagovanja.
U Crnoj Gori, u uslovima sve češćih požara, pooštravaju se krivične sankcije za namjerno izazivanje požara i prouzrokovanje „opšte opasnosti“ – pri čemu vlasti ove mjere eksplicitno povezuju sa potrebom zaštite životne sredine i ljudskih života.
Nijedna od ovih mjera ne pretvara Balkan u „zelenu izložbenu vitrinu“ u kojoj su šume potpuno zaštićene – ali one pokazuju da je čak i u izazovnim klimatskim uslovima moguće izgraditi sistem u kojem rano upozoravanje, ograničavanje rizičnog ponašanja i obnova šuma postaju standardna praksa, a ne samo parole.
Za Armeniju, niz požarno rizičnih novembarskih dana i slike iz Fioletova nijesu samo lokalna tragedija, već i ilustracija do kog stepena šume, u svom sadašnjem stanju, suviše lako mogu postati gorivo umjesto zaštite. I sve se to dešava upravo u trenutku kada se zemlja sprema da ugosti jednu od najvažnijih svjetskih konferencija o biodiverzitetu.
Šumski požari su, po svojoj prirodi, prirodni proces, ali razmjere štete određuje kvalitet upravljanja. Iskustva zemalja koje se suočavaju sa sličnim klimatskim rizicima pokazuju da, čak i uz ograničene resurse, sistem može da funkcioniše drugačije. Armenija se sada suočava sa izborom: da li će ostati u okvirima reaktivnog pristupa upravljanju šumskim požarima ili će početi da jača šumarstvo kao instituciju. U godini priprema za COP17 taj izbor će postati posebno vidljiv – prije svega samoj zemlji.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
