Svi tzv. regionalni javni djelatnici i intelektualci koji već 30 godina bez prestanka tvrde da su Srbi genocidan narod koji širom bivše Jugoslavije sprovodi isto ono što je Hitlerova Njemačka za vrijeme Drugog svjetskog rata dobili su neograničeni medijski prostor na Gradskoj televiziji da, za račun rashodovanog Mila Đukanovića i njegovog propalog DPS-a, razrađuju rasističke teorije koje su o srpskom narodu plasirali zapadni moćnici početkom 90-ih godina.
Studijima Gradske TV u prethodnih 20-ak dana, koliko emituje program, prodefilovao je krem Drugosrbijanaca, autošovinista , koji su u Podgorici angažovani kao pojačanja pro dukljanskim ekstremistima.
U prethodne tri nedjelje kroz lokalni „javni“ servis koji pored građana Glavnog grada sponzorišu redom svi DPS-ovi tajkuni koji od 30. avgusta presvisnuše od brige za sudbinom Crne Gore, ređaju se kao na traci sve sami prvaci Druge Srbije Sonja Biserko, Žarko Korać, Zoran Živković, Nikola Samardžić, Tomislav Marković…
Za sve gore pomenute, izuzev Koraća i Živkovića, niko nije ni čuo dok nisu počeli da odrađuju svoj posao koji im se sastoji samo od jedne stvari- širiti mržnju prema srpskoj kulturi, slobodarskoj tradiciji i političkoj misli, jednom riječju svemu što ima prefiks srpsko.
Ako se tome doma da su već u prve tri sedmice emitovanja programa, autentični pro dukljanski voditelji i jedan iznajmljeni i „izliječeni“ sarajevski novinar porijeklom iz Bijelog Polja za potrebe širenja srbofobije angažovali i „domaću“ radnu snagu u vidu Andreja Nikolaidisa, Miodraga Vlahovića, Miodraga Živkovića, Adnana Čirgića, Zlatka Vujovića, Draško Đuranović, Predrag Bošković i drugi, možemo zaključiti da je plan DPS-a u potpunosti prevaziđen.
Ne sumnjamo da će se uredništvo Gradske televizije potruditi da u narednom periodu, svojim viđenjem društveno-političke zbilje u regionu, počastiti građane sa Natašom Kandić, Čedomirom Jovanovićem, Dubravkom Stojanović, Nenadom Čankom, Teofilom Pančićem, Borkom Pavićević, Biljanom Srbljanović, Latinkom Perović… tj. sa svima onima iz beogradskog kruga dvojke koji su decenijama primali apanažu od Mila Đukanovića za klevetanje i omalovažavanje svega onoga što Srbe čini starim i autentičnim evropskim narodom.
Još kada se njima pridodaju svi javni djelatnici i zaštitnici ljudskih prava iz Zagreba, Sarajeva i Prištine, uredništvo Vukovićevog javnog emitera imaće obezbijeđen dovoljan broj istomišljenika kojima će popuniti brojne emisije sve do lokalnih izbora u Podgorici naredne godine.
Kao da pomenutima nije dovoljno to što regionalnu medijsku scenu tendenciozno „truju“ blaćenjem srpskog naroda sa medija poput N1, Nove S, Danasa, Peščanika, Pobjede, Dnevnih novina, Antene M i brojnih drugih (ne)zavisnih građanskih glasila, zovu osvjedočenog neprijatelja Srpstva Mila Đukanovića i njegovog šovinističkog DPS-a nisu mogli odoljeti.
Podsjetićemo vas na pojedine skandalozne stavove uvaženih sagovornika koji su o novcu građana podrgorice „okupirali“ emisije Gradske televizije:
Samardžić: Jasenovac je adekvatan odgovor na vladavinu Srba, od kojih nema većih zlotvora
-Ćiriličnoj bagri objasniš zašto im se malo-malo dešavaju bombardovanja, uništenje. Ili su mozak i ćirilica u raskoraku ili oni ne kontaju latinicu. Srbija je u gibu mitomanije svinjokradice i konjokradice Karađorđevića. Oni su trudnoj ženi odsekli sise, izmislili Kosovski boj, stvorili SPC, izmislili Svetoga Savu i ostale gluposti, napravili ršum u Crnoj Gori i Kosovu. Jasenovac je odgovor na njihovu vladavinu, nema većih zlotvora- Nikola Samardžić.
Marković: Moguće je biti Srbin i čovjek koji razlikuje dobro i zlo i tako vratiti se u civilizaciju i ljudsku zajednicu
-Nije ni čudo što su se poklonici nacional-satanističkog kulta toliko uznemirili zbog Rezolucije o Srebrenici. moguće je biti Srbin i biti čovek, moralno biće koje razlikuje dobro i zlo. Moguće je odreći se zločinačkog nasleđa, odrediti se prema zlu i vratiti se u civilizaciju i ljudsku zajednicu. Jer ako su Crnogorci Srbi, kako nam to neprestano ponavljaju ovdašnji nacionalistički telali, onda su ovakvi zaključci neminovni. U tom slučaju – sve je propalo, ništa od srpskog sveta, ništa od čuvanja zločinačkih tekovina, ništa od klanjanja nitkovima i koljačima, ništa od četnikovanja, ništa od ruganja antifašizmu, ode čitav velikosrpski projekat dođavola, odakle je i potekao, gde mu je i mesto.
Procenjuje se da je u Srbiji na slobodi oko 6.000 ratnih zločinaca. Koliko ih ima u RS, ne smem ni da pomislim. Reč je samo o izvođačima radova. A gde su ratni huškači, ideolozi, crtači mapa, političari, ratni profiteri, vozači hladnjača, kopači masovnih grobnica?! Pa onda i svi oni milioni građana koji su glasali za Miloševića i Šešelja dok je trajalo komadanje susednih država. I oni snose odgovornost, bar političku i moralnu. Dakle, individualizacija krivice nije jednostavan proces kako to zamišljaju „Miloševićevi siročići“ (tako ih je nazvao Aleksandar Radoman). Uostalom, od svih individua koje snose različite vrste krivice – krivičnu, političku, moralnu, metafizičku – na kraju ispadne poveći kolektiv.
Toliko je osvežilo da to ponekad ledi krv u žilama. Jedina dobra stvar u tom osveženju četništvom je to što se građanska, antifašistička Crna Gora konsolidovala i što je sve glasnija. Crna Gora ima ogromnu snagu, neverovatan broj ljudi svih generacija spremnih da stanu na branik pravih vrednosti i da se za njih bore, da sačuvaju svoju zemlju i njen multikulturni, multireligijski, građanski, demokratski i antifašistički karakter. Moram priznati da na to veliko buđenje gledam sa zavišću- Tomislav Marković.
Biserko:Srbija sprovodi genocidnu politiku, srpska istorija je velika laž
– Inckov zakon je došao sa zakašnjenjem, ali bolje ikad nego nikad s obzirom na meru do koje je otišlo negiranje genocida i svega onog što se dešavalo u BiH od strane Republike Srpske, ali i Srbije. Sledeći korak je nametnuti u Srbiji takvu zabranu zato što je to jedini način da ceo region počne na objektivan način da sagledava šta se dešavalo 90-ih godina.
Cela srpska istorija jedna je velika laž.
U tom raspadu sudjelovale su sve srpske elite. Za planiranje i pripremu rata, kao i za Titovo nasljeđe, najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Kroz kulturne institucije putem knjiga, raznih publikacija, predavanja, kroz formalne i neformalne aktivnosti, elita oko Ćosića široko se angažirala u svim segmentima društva na rušenju Jugoslavije. Uz Srbiju i savezna vlast snosi povijesnu odgovornost jer nije bila intelektualno ni moralno dorasla izazovu vremena, niti je imala hrabrosti suprotstaviti se velikosrpskoj politici-
Jasno je da je Srbija bila logistička podrška genocidu. Srbija mora da se odrekne te politike i da prizna novu realnost u regionu. Rat u Bosni i Hercegovini je od početka imao odlike genocidne politike, a Srebrenica je bila samo kulminacija.
Svima je jasno kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve u smislu homegenizacije srpskog naroda bilo da se radilo o Hrvatskoj, Bosni, ili sada Crnoj Gori. Ovo ustoličenje Joakinija nije problem samo po sebi, već je u stvari ta politizacija religije koja traje mjesecima, i popraćena je svim propagandnim sredstvima u Srbiji, sa svim konotacijama kojima negiraju Crnu Goru kao državu, a Crnogorce kao narod. To je problem. Cijela ova ujdurma je pokušaj da se pokori Crna Gora nakon toliko godina Ovdje se radi o ofanzivi Beograda koja traje već tri decenije, a Đukanović se percipirao kao političar koji se tome odupreo i koji je Crnu Goru uveo u nezavisnosti. Dokle će to doći i da li će zapadna zajednica shvatiti o čemu se radi, vidjećemo sjutra kako će sve to izgledati.
Ovo su samo neke od brojnih izjava Sonje Biserko o grešnom srspkom narodu, zbog kojih je svojevremeno i nagrađena ordenom reda kneza Trpimira od strane Stjepana Mesića i humanitarnom medaljom “Majka Tereza“ koju joj je u Prištini uručila Atifete Jahjaga.
Korać: SPC je jedan od jedan od najvećih problema savremene Crne Gore i njene prozapadne politike!
Jedan od najvećih problema sa kojim se suočava savremena Crna Gora jeste Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja je „jedina istinska opozicija tamošnjoj vlasti i njenoj prozapadnoj politici“. Demonstracije koje SPC organizuje protiv usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti uvod su u crnogorske parlamentarne izbore 2020. Ipak, za razliku od Vučićeve, vlast u Crnoj Gori je stabilna. Nakon sedam godina apsolutne vlasti, Vučićev režim je sada uzdrman i veliko je pitanje kako će se ponašati u novonastalim okolnostima.
Stravično je to što se celokupna komemoracija, 20-godišnjica genocida, stavlja u kontekst političkih odnosa, a ne onoga što bi trebalo suštinski da se uradi. Srbija bi trebalo da bude odgovorna jer je ona vodila politiku koja je u ishodu imala taj užasni zločin u Srebrenici.
Srbija u ovom trenutku žalosno deluje kao zemlja koja nema, ne samo samilost prema 8.000 brutalno ubijenih ljudi, nego nema nikakav kapacitet da kritički govori prema 90-tim. Njemačka se hiljadu puta izvinila, ali zločini nisu nestali. Genocid koji je njemački narod učinio u Drugom svetskom ratu je deo njihove istorije. Srebrenica je u ovom trenutku simbol čitavog rata. Srbija pruža ogroman otpor tome, iako je to manje-više gotova stvar. Srbija kaže da nije bio genocid, iako se taj zločin u sudskim presudama tako zove- izjavljivao je svojevremeno Žarko Korać.
A da li će sa Gradske Televizije nakon lokalnih izborima horski odjekivati antisrpske simfonije iz usta regionalnih plaćenika, odlučiće građani Glavnog grada. Uzalud Ivan Vuković renovira parkove i igrališta po Podgorici, ostaće upamćen kao gradonačelnik koji novcem građana Glavnog grada i svojih humanitarnih sponzora osnovao glasilo sa kojeg se bez pardona vrijeđaju pripadnici srpskog naroda, vjernici SPC-a i država Srbija.
Kulminaciju antisrpske histerije sa lokalnog „javnog“ emitera tek treba očekivati na proljeće uoči izbora u Srbiju i lokalnih u Podgorici, ali se nadamo da će to ovoj udruženoj srbofobnoj grupici biti poslednja politička akcija koju će građani morati slušati sa televizije koju plaćaju iz svog džepa.
Što se tiče izbora u Srbiji, ne treba sumnjati da će se mediju Prve familije u kampanji protiv Aleksandra Vučića pridružiti i glasilo Druge familije TV „Vijesti“ koje su preuzeli Dragan Šolak i njegov imenjak Đilas.
Očito se centar djelovanja Druge i autošovinističke Srbije polako izmješta iz beogradskog kruga dvojke i seli u Podgoricu, odakle se već mjesecima vodi najžešća medijska kampanja protiv zvaničnog Beograda.
