Građanisti nikad nisu zviždali Milu – i nikad neće!

Građanistički diskurs u Crnoj Gori, ma koliko se trudio da se prikaže kao moralna vertikala društva, nepovratno je ogoljen u sopstvenom prećutkivanju ključnih epizoda novije crnogorske istorije. Ako već pretenduju na ulogu korektiva, kritičkog glasa i „savjesti nacije“, valja ih podsjetiti: kada je Milo Đukanović harao i rasturao privredu – nije bilo zvižduka, nije bilo protesta, nije bilo moralne osude. Bilo je, naprotiv, saučesničko ćutanje.

Nijedan skup tzv. građanske javnosti nije tada uzdrmao crnogorske trgove. Niti je iko iz te strukture tada izašao da kaže ono što danas sa sigurnošću znamo: da je Crna Gora bila akter jednog zločinačkog pohoda pod rukovodstvom tadašnjeg političkog vrha, uključujući i Đukanovića. Gdje su bili ti hrabri borci za ljudska prava? Gdje su tada bile „nevladine organizacije“ i „slobodni mediji“?

Ako danas, s distance od trideset godina, građanisti tako rado koriste pojmove poput „fašizam“ i „autokratija“ – kako to da im Milo Đukanović nije bio fašista onda kada je stajao rame uz rame s Radovanom Karadžićem i ostalim kako oni kažu izvođačima velikosrpskog projekta? Zašto mu tada nisu pjevali ono što sada pjevaju drugima? Jednostavno: zato što su ćutali – i zato što ih tada nije bilo briga.

Istu tu šutnju građanistička elita zadržala je i u vrijeme najdublje korupcije i kriminalizacije države pod DPS-om. Tokom višedecenijske vladavine, za vrijeme koje su institucije sistematski razgrađivane, gdje je bila ta navodna intelektualna elita? Nije bilo građanističkih skupova protiv režima, nije bilo glasne borbe za pravnu državu. Štaviše, mnogi su od njih bili direktno ili indirektno uvezani s režimom – kao savjetnici, konsultanti, projektni partneri ili medijski operativci.

Danas, kad je Milo Đukanović napustio vlast, a Crna Gora ušla u novu političku fazu, ti isti građanisti odjednom otkrivaju hrabrost. Zvižde, protestuju, nazivaju nove aktere fašistima i opasnošću za demokratiju. Pitanje koje ostaje – zašto nisu zviždali kad je trebalo? Odgovor je jednostavan: zato što tada nisu smjeli, nisu htjeli, ili nisu imali interesa.

Zato neka građanisti ne prodaju narodu moralne lekcije. Njihova selektivna sjećanja i moralna fleksibilnost srušili su im kredibilitet. A istorija – ma koliko je oni prećutkivali – ipak pamti.