Piše: Marko Kentera nekadašnji direktor JU Grad teatar i dugogodišnji selektor festivala
Kada se u julu 2026. godine opet upale reflektori na četrdesetom festivalu „Grad Teatar“, Budva će još jednom pokušati da se prisjeti ko je bila.
Možda će taj pokušaj, kao i mnogi ranije, u zadnjih deset godina, biti tek privid života jer ono što je na osnivanju i devedesetih godina bilo plamen sada je tek tinjajuća vatra pod slojem neznanja, bezidejnosti, prašine, zaborava i naročito samozadovoljstva.
Pisao sam nedavno o festivalu uz koji sam odrastao a sada se približava svečani trenutak – četiri decenije od njegovog osnivanja, od strane onih čije se ime danas izgovara tiše nego što se krajem četrdesetih godina prošlog vijeka slušala Radio Moskva.
Sjećam se dobro, bio sam i sam dio toga, kako je grad nekada disao kroz umjetnost koju smo mogli da vidimo na festivalu dok danas šapuće umornim glasom birokratije i dosade programa kojim domaćice zabavljaju mještane.
Dok su kamene zidine gorjele od topline aplauza nakon predstava Kanjoš Macedonović, Karolina Nojber, Don Krsto, San letnje noći, Hamlet, Jegorov put i drugih, Grad teatar je bio naše srce tokom ljeta. Danas ili već duže od deceniju to srce kuca sporo, bez strasti.
Festival se kreće u krug, poput plesača koji je zaboravio korake, ali i dalje pleše, đe iz navike. Zarobljenog u bezidejnosti onih koji ga vode i uređuju Grad teatar gledamo kako pred našim očima propada i ostaje blijeda sijenka svojih najboljih godina.
Dramski program postao je ogledalo prošlosti, likovni program tapka u tišini, književni je preko petnaest godina sveden na isprazne razgovore u kojima riječi ne znače ništa, a muzički — muzički više liči na pozadinu nego na iskustvo.
Možda je najveća tragedija to što se Budva i njen festival više međusobno ne poznaju a to niko nije „javio“ gradskim ocima i njegovim predstavnicima u javnoj ustanovi.
Grad se promijenio, turisti su drugačiji, ritam života je brži a festival stoji zaglavljen između lijepe uspomene i prevelike nesposobnosti. Kao da i on, poput mnogih ljudi, odbija da odraste, da prihvati da je svijet otišao naprijed.
Oni koji danas vode festival ne čuju, i pored poziva, puls vremena, ne osjećaju miris mora ni ritam ulica; oni samo upravljaju, tehnički i kadrovski, bez ikakvog stvaranja.
Ipak, i u toj tišini koja nas guši dugo, postoji mogućnost preokreta.
Svako propadanje nosi u sebi sjeme novog početka.
Četrdeseti „Grad Teatar“ može biti trenutak kad Budva ponovo progovori jezikom umjetnosti. Naravno samo ako se Budva otvori, ako izađe iz svojih zidina i ponovo pusti umjetnost da živi među ljudima, što je i bila osnovna zamisao prilikom osnivanja.
Pozorište, naš dramski program, ne smije, kao sada, biti samo preneseno na otvorenu scenu; ono mora biti rođeno iz tog prostora, iz njegovog daha, svjetlosti, morske soli sa kamena sa Brijega od Budve.
Premijere se moraju vratiti u Budvu a teme učiniti važnim za nas i interesantnim za turiste.
Likovnost vratiti ulicama, da se sazna u kom gradu i državi i vijeku živimo.
Književnost mora izaći iz ružnog salona, iz dosade da bi osvojila slobodu.
Muzika mora osjetiti noć i moć.
Moramo dodati i neke nove, zanimljive sadržaje kako bi odgovorili zahtjevima vremena u kome živimo.
Za to su potrebni novi ljudi, oni koji neće mjeriti kulturu po cijeni honorara i shodno partijskoj direktivi, kao sada, već po snazi vizije. Takvi ljudi sigurno postoje, možda ne u kancelarijama naše lokalne samouprave ali sigurno među onima koji još vjeruju da umjetnost može promijeniti grad.
Budva bez Teatra nije Grad, već samo jeftina i promašena kulisa.
Ako bude dovoljno hrabrosti, čega nam već dugo manjka, upravo iduća godina može da bude trenutak kada se ta kulisa raspukne a iz pukotine proklija nešto novo, svježe, iskreno, budvansko.
Praznik četrdesetog festivala mora da traje cijelu godinu i da opet zapali one varnice u našim očima iz kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Da pretvori svaku našu sjetu i uzdah u priču.
Ne mogu nas kroz jubilej voditi oni što su od magije stvorili rutinu a od najljepšeg doživljaja mog djetinjstv, festivala Grad teatar, pozornicu davno prošlih vremena. Slavlje četrdesetog festivala koje nam predstoji traži duše koje još vjeruju u čudo.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
Ovaj se u sve razumije. Treba mu opet dati da ga organizuje, jabuke su propale.