Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Nema grada koji je lakše voljeti neko Budvu.
Onu sa razglednice.
U zalasku sunca koje pada iza Spasa, dok se dio tog sunčanog zlata razliva niz zidine Starog grada pa se dalje prostire u more što sve izgleda kao najprimamljivije lažno obećanje
Lako je Budvu voljeti u tišini retuširane fotografije, u kadru uhvaćene ljepote, bez buke i bez ljudi.
Prava ljubav prema gradu, medjutim, je mnogo teža i ružnija. Ona se nikada ne provjerava u magičnim razglednicama sastavljenim spojem stvarnosti i vještačke inteligencije već u savjesti, nas koji savjest loše poznajemo.
Ne broji se ljubav samo u sutonu, važnija je ona kad upeče najjače sunce, u podne.
Ne u onome što uzimamo ili otimamo, još češće, od grada, nego u onome što smo mu ostavili, ako smo išta.
U vremenu Kadma, slavnog osnivača Budve, se govorilo da je polis produžetak duše građanina. Za mudre filosofe antičkog doba domovina stvarno jeste bila ogledalo unutrašnjeg poretka svakog slobodnog čovjeka.
Ako je tako, a sumnjam da tu nema istine, onda boli činjenica da Budva danas, ovakva, na putu propadanja, govori više o nama nego što mi umijemo da govorimo o njoj.
Kako da volimo grad, ako u sebi nismo naučili mjeru i dostojanstvo — ono što su stari smatrali prvim zakonom svake zajednice?
Kako da ga branimo, ako ne poznajemo ni njegovu dušu ni sopstveni korijen, a čovjek bez samospoznaje ne može čuvati ni crkvu ni grad?
Kako da ga sačuvamo od propadanja, ako smo, zaslijepljeni kratkom koristi koje na kraju ni nije bilo, sopstvenu sijenku uzdizali iznad njegovih zidina, zaboravljajući da će naš grad da nadživi svakog od nas ali će i zapamtiti sve što smo mu učinili?
Budva nije samo mjesto.
Budva je priča starija od naših opravdanja. Grad Kadma i Harmonije, mitoloških prognanika koji su ovdje našli mir, nosi u svom rođenju poruku koju smo zaboravili: grad se ne osniva zbog profita, nego zbog sklada.
Harmonija je bila prva zaštitnica ovog prostora a mi smo od sklada napravili jeftino tržište.
Nema nikakve sumnje da spoljašnji svijet, grad i država, uvijek nastaju nalik unutrašnjem stanju ljudi koji žive na tom prostoru. U našem slučaju na nesreću i nas i prostora.
U vezi sa tim postoji jedna opasna, zavodljiva i trenutno vrlo aktuelna laž koju na Balkanu rado prihvatamo — gradovi propadaju sami od sebe. Naravno da ne propadaju.
Gradovi, a naročito je to Budva pokazala svojom istorijom, nemaju pohlepu. Imaju je ljudi.
Gradovi, balkanski i slovenski prije ostalih, nemaju kratko pamćenje, imaju ga generacije nas koji smo došli, valjda, sa Karpata.
Nema grada u Crnoj Gori koji ima potpis ali svakako ima razgoropađene i loše potpisnike.
Budva danas stoji između sjećanja, za koje ne znam koliko je istinito, i opomene. Između onoga što je bila i onoga što je postala.
Mi, njeni građani, stojimo između ljubavi prema gradu i državi i koristi i prečesto, ili uvijek, biramo korist, uvjereni da ćemo kasnije imati vremena za ljubav.
Vrijeme, to bi makar mi ovdje, na raskrsnici svjetova morali da znamo, nikada ne čeka.
Nakon one duge i ružne decenije, posljednje u vijeku za zaborav, kada je sistem sagorio u sopstvenoj moralnoj praznini, imali smo priliku za unutrašnje čišćenje. Kao poslije požara, morali smo da prvo operemo ruke i srce, pa tek onda zidamo novi svijet. Umjesto toga, učinili smo ono oko čega su pametniji od nas uvijek upozoravali — zamijenili smo slobodu neumjerenošću, bahatošću, prostaklukom i neradom.
Poslije 2005., mnogo više nego u prethodnih petnaest ili pedeset godina, zagrlili smo čeličnim zagrljajem svoj grad ne kao nasljeđe nego kao jedinu priliku.
Počeli smo da mjerimo vrijednosti pogledom na more, spratnošću koja je otišla do visine kula, cijenom po kvadratu, ne računajući terase i lažne podrume. Prodavali smo budućnost koju nismo zaslužili za osjećaj trenutne moći dolara.
Generacije prije nas makar su gradile nošene mišlju da će to da traje dugo ili vječno, u smislu u kome su oni mogli razumjeti pojam vječnosti.
Mi smo prepravljali i prodavali da unovčimo. Prvo braći i rođacima, potom pravoslavnoj sabraći a na kraju svakom ko ponudi dolar više.
Predaci su dodavali slojeve, skupo zarađenim novcem, mi smo „brisali granice“, probajući šta „Evropa bez granica“ znači u našem slučaju.
Naši stari su pitali “koliko može da se izdrži”, mi smo pitali “koliko može da stane i da se ugura u kesu”.
Znajući sve to jasno se nameće zaključak da se zadnjih godina licemjerno pitamo da li Budva propada.
Ako je propadanje gubitak mjere onda nema nikakve sumnje.
Ako je propadanje kad buka nadjača smisao a urbanistički haos mjeru prostora i onda da.
Ako je propadanje kad interes postane važniji od obraza onda količina kojom se potvrđuje ne može da stane u novinsku kolumnu.
Ali, možda, nadam se, ako je propadanje konačno stanje ništavosti i nepostojanja onda ne smijemo pristati na to iako se nazire logičan i ružan zaključak.
Urbanistička degradacija nikad ne dolazi prva i kao takva nije došla ni u Budvu. Prije nje dolazi moralna a ona je, objektivno, pravi razlog zašto je naš grad skoro uništen.
Prvo je rušen, namjerno i sistemski, kriterijum pa tek onda se prešlo na rušenje grada kao takvog.
Prvo se nama opravdavao, plitko i na kratke staze, izuzetak pa je onda pregaženo pravilo.
Prvo se zbog straha, neznanja, želje za brzim parama ućutkalo i ućutalo a potom je otvoren put da nestane ona Budva koju smo decenijama gradili.
Iz ovog stanja koje vlada Budvom se ne izlazi novim projektima nego starim vrlinama. Ne većim planovima, nego dubljom sviješću.
Kažu oni koji nisu kupovali diplome da što se popravlja spolja bez popravljanja iznutra samo mijenja oblik greške.
Budvi danas ne treba još mnogo investitora, iako joj bez sumnje i oni trebaju. Budvi trebaju čuvari mjere.
Našem gradu trebaju, prije svega, ljudi koji razumiju da ljubav prema gradu nije glasna i isplativa nego tiha i postojana. Nama treba kamen u temeljima iako se on ne vidi ali sve drži a ne ljudi koji su kupljenodoplomaši a Budvu niti razumiju niti vole. Tu su na proputovanju i privremeno.
Budva nije prežjela vjekove zbog zidina i porušene bazilike, nego zbog ljudi koji su u jednom trenutku rekli, iako su bili u mnogo goroj životnoj situaciji nego mi danas – ovdje je granica.
Budva je živela gotovo tri milenijuma, ako je vjerovati legendi, jer je nije čuvala samo vojska nego prije svega karakter.
On je za nas nepoznata i bez sumnje najskuplja ali i jedina prava odbrana, kao što je bio za naše predake tako i još više za nas i naše potomke.
Često čujemo da je Budva bila najljepša u našem djetinjstvu.
Možda jeste.
Djetinjstvo je uvijek nekakvi zlatni filter kroz koji gledamo svijet.
Ulice su nam bile šire a ljeta duga kao nekoliko godina.
Nostalgija je prijatna, blaga i ljekovita ali nije uvijek istinita. Uglavnom nije.
I zaista, nije sve u nostalgiji.
Postoje i činjenice koje osjećamo, ne samo pamtimo: Budva je imala mjeru, imala je stil i nivo.
Imala je ritam disanja.
Budva kao da je, tokom mog djetinjstva, imala je pauzu između dva talasa.
Danas meni često djeluje kao da više ne diše, kao neljudi u seriji The Walking dead, nego da juri.
Naša neutoljiva želja za materijalnim, novčanim, poslije stega komunizma i rana devedesetih, razumljiva je ali razumljivo nije isto što i opravdano i ono što nas vodi opstajanju.
Pogubno je sve to jer želja bez granice postaje i jeste novi oblik ropstva. Mi smo bježali iz jednog pa drugog represivnog sistema ograničenja pravo u današnji sistem bez mjere, u grad koji trenutno vode kupljenodoplomaši slušajuči naredbe narko i građevinskih klanova a iz opozicije ga „brane“ trećerazredni, nedorasli i plašljivi, zalutali lokal političari.
Ako budemo imali snage da priznamo sopstvene greške, u šta ozbiljno sumnjam, da se otrgnemo od čiste zavisti i gramzivosti, ako se oslobodimo od klanova koji danas vode grad, učinićemo prvo i početno istinski dobro djelo za ovaj grad Kadma i Harmonije jer ćemo tako vratiti ono iz čega su nastali njegovo ime i identitet- snaga i sklad bez čega ne možemo krenuti naprijed.
Bez sumnje, priznanje jeste uvijek prvi kamen ponovne izgradnje. Budve, Crne Gore i, još više, nas samih.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
