Piše: Kasper
Gospode, uzmi mi u grijeh ovo što ću napisati.
Jer pišem istinu, a istina, makar bila teška, jedina oslobađa — i onoga koji je izgovara i onoga o kome se govori.
Šta su sve radili, Gospode?
Tražili su muštuluke za smrt onoga što im je duše spasavao.
A spasavao ih je jer je bio Tvoj, jer je nosio svjetlost u mraku, jer je vjerovao i kad mu se nije vjerovalo.
Svaki kamen što su bacili na njega — jedan je Hristu manje.
Tolika oholost, tolika praznina u dušama — ogrezli u bescilju, u nevjeri, u ovom svijetu što vjeru mjeri novcem, a čast lažima.
Ubijali su istinu, pratili je, prisluškivali, snimali, bilježili — i opet ništa.
Jer istina ne gine.
Ko hoće da ponizi vjeru, njega ponizi sam Gospod.
Uzmi mi, Bože, u grijeh riječi što pišem, jer drugačije ne umijem, ili možda — bolje rečeno — ne želim.
Jer da ćutim, izdao bih i Tebe i sebe.
Neka bude volja Tvoja, i na zemlji i na nebu.
Vidješe trn u oku brata svoga, a brvno u svom ne vidješe.
Tako je bilo i oduvijek će biti, dok se ne naučimo da pogledamo u ogledalo duše.
Sve vjere, svi putevi ka Tebi, Gospode, vode kroz ljubav i praštanje.
Jer onaj ko ne voli brata svoga — ne voli ni Boga, jer Bog jeste Ljubav.
A gdje će im duša?
Kako ne pomisliše — ako ne na sebe, onda na svoje potomke?
Kakav im grijeh ostavljaju u amanet, kakvu sjenku iznad imena?
Čemu da se nadaju kad su nadu prodali za trenutak moći i šaku slave?
A onda, Gospode, dođe i ono najteže — kad i ljekari pogaze zakletvu kojom su se zakleli da će čuvati tajnu života.
Da će braniti dostojanstvo svakog čovjeka, pa i onog na samrti.
A oni, zaboraviše Hipokrata, zaboraviše čovjeka u sebi.
Odavali su povjerljive podatke o stanju blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Tako ga ne poniziše nego još više uzdigoše, onoga kome je i vasiona bila uska.
I tako pogaziše ne samo zakone ljudske i humane, nego i Božije.
Jer kad čovjek preda svetinju na trg, a tuđu muku pretvori u vijest, tada izgubi lik Božiji u sebi.
Sjećam se, Gospode, kad sam bio u manastiru Tumane, kod svetih Zosima i Jakova.
Na pokrovu jednog od njihovih ćivota pisalo je:
„Ljubav je najjača molitva.“
Te riječi su mi se urezale u dušu kao pečat koji ne blijedi.
Od tada svaki dan, makar i ćutke, izgovaram tu misao u sebi.
Jer sve drugo prolazi.
Ostaje samo ono što je izrečeno iz srca, što je učinjeno iz ljubavi.
Radi takve poslove, gdje će te na početku proklinjati, a na kraju blagosiljati — a nikako obrnuto.
Jer samo tada znaš da si išao putem svjetla, ne putem lažne slave.
Zato, Gospode, ako su ove riječi grijeh — uzmi ih meni, a ne njima.
Jer govorim ne iz mržnje, već iz bola.
Iz bola što svijet više ne zna šta je svetinja.
A kad se izgubi svetinja, gubi se i čovjek.
I zato, neka bude volja Tvoja,
da se probude oni što spavaju dušom.
Jer ko se dušom ne probudi, taj ni životom ne živi!
Amin.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
