GOSPODARI TAME

Piše: Emilo Labudović

„Crni su im konji, crne potkovice…“, prvi ih je opisao Lorka. Davno ih je naslutio i Branko Ćopić u svom proročanskom pismu Ziji Dizdareviću: „… na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice sa ljudskim licem.

Osjećam samo kako se umnožavaju, rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata“! I kucaju. Dan, noć, bez umora i odmora, šireći oko sebe atmosferu strave i očaja. Vampiri ovoga vremena koji se, osim krvlju, hrane stanjem rezignacije, osjećajem nemoći i odsustvom volje potlačenih da se odupru.

Jurišaju na um, na logiku, na savjest, jurišaju najstrašnijim oružjem današnjice – lažima. Lažu, lažu bezočno. Lažu čak i onda kada im je laž toliko providna da sama sebe potire. Lažu, umotavajući laž u „svilu i kadifu“ nekih novih „istina“, isčašenih iz realnosti i zdravorazumskog odnosa prema stvarnosti.

A ta njihova fikcija je ona iz definicije koju je još prije vijeka postavio Mark Tven rekavši da je „razlika između stvarnosti i fikcije u tome da fikcija mora biti uvjerljivija“!

Veliki magovi i kreatori sumraka ovog vijeka koji sve više obuhvata svijet, od Amerike do Nepala, čiji izvršioci lica skrivenih fantomkama i sa bakljama koje iza sebe ostavljaju pustoš, liče na sledbenike Kju Klus Klana.

U raznim oblicima i različitim „dresovima“, sretali smo ih i još uvijek ih sretamo i na našim ulicama. Koliko god mijenjali dresove, i laicima je jasno da uvijek igraju u istom timu, za iste gazde i klubove. Za gospodare tame čiji se zlokobni znak, krvava šaka ili pesnica, ne mijenja i podsjeća na ugriz vampira.

Ali, otkad postoji mit o „djeci noći“ postoji i mit o njihovim uništiteljima. O neustrašivim borcima, naoružanim krstom, koji zubljom istine, one prave, zalaze u njihove katakombe i istjeruju ih na svjetlo dana gdje je njihova moć beznačajna. Ovih dana, to svjetlo koje još uvijek brani da sumrak ledenog sjevera pokrije vidike, u svijetu visoko drže tek nekoliko državnika.

Među njima, visoko mjesto zauzima Aleksandar Vučić koji, svidjelo se to nekome ili ne, ne da da Srbija potone u bezumlje, u ludilo bratoubilačkog rata, u bezdan svopšteg privrednog i socijalnog rasula.

Njegova snaga je u tome što on zna istinu i što se ne usteže da je saopšti. Što nije kupljen i ucijenjen da laže. Što nikom nije dužan pa da mora da sagne vrat. Što ima viziju Srbije koju ne kreira ni London, ni Brisel ni Vašington već srpski seljak iz Žagubice, rudar iz Bora i genijalci iz Ćaćilenda.

Svih ovih dana i mjeseci koliko traju naleti šišmiševa iz pećina širom Srbije, mnogi mu zamjeraju što, u ime države, ne uzvrati istom mjerom. Ali, Vučić zna: ako se prolije krv vampiri će se umnožiti, jer oni se krvlju hrane. Vučić zna: najefikasnije sredstvo protiv te gamadi jeste izvući ih iz tame laži na dan, na svjetlo istine, i sami od sebe će se raspući.

Trajaće, ali bitka za istinu, za pravdu i napredak nikad nije bila ni kratka ni laka. Vućić je, kao malo ko u Srbiji, spreman i sposoban da izdrži tu bitku. Jer, on je, umjesto danajskih darova koje za poslušnost i sljepilo nude gospodari tame, izabrao ponos, ime, čast i obraz.

Cijena je, doduše, previsoka, ali protiv tih kopiljana može se samo jedno: plivati ili potonuti.

Naravno, ne treba gajiti iluziju da je moguće do kraja i bez ostatka poraziti gospodare tame. Oni su, otkad je organizovanog društvenog sistema, njegovo naličje, druga strana medalje i lik u ogledalu. Bitka protiv njihovog smrada, protiv njihovih krvavih ruku kojima ruže lice svakodnevice, mora biti danonoćna.

A jedini način, jedino sredstvo je istina. Ona djeluje sporo, jer se sporo probija i biva vidljiva i čujna u gluvoći i galimatijasu laži. Ali, ljudi od vizije, od spremnosti na samoodricanje, na trpljenje i na žrtvu, znaju da su to „krst i vijenac luka“ za bitku protiv povampirenih aveti koje kruže nad svijetom, zaklanjajući sunce.

I Vučić to zna. I nije ga strah. I neće odustati.

A i kad ode sa isturene barikade, ostaće trag i putokaz za neke nove „Bafije – ubice vampira“, jer ako im se jednom okrenu leđa poraz je neminovan.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)