GORAN

Piše: Emilo Labudović

Brazda koju je zaorao u ne baš preširoko polje pozorišne umjetnosti Crne Gore duboka je i široka toliko da je mlivo vremena koje sipi po svemu i tragove zatrpava nikad zatrpati neće. I to što se na scenu njegove životne monodrme spustila zavjesa, još zadugo neće stišati aplauze kojima su isprćani komadi koje je postavljao i režirao. Goran Bulajić je o pozorištu i onome oko njega rekao sve što se imalo reći, rekao i sada je na drugima da tumače i stupaju po jasnim profesionalnim tragovima koje je ostavio.

O Goranu kao stvaraocu i umjetniku rečeno je mnogo toga, što, ruku na srce, i nije bilo teško jer je riječ o reditelju i dramaturgu koji je na tom planu uradio toliko da bi se mnoge knjige dale ispisati. I zato o tome u ovih nekoliko redova – ni riječ. Jer, ima toliko pozvanijih i upućenijih koji su duboko povezani sa njegovim stvaralaštvom da bi o tome pisali i govorilo unedogled.

Slava je, kažu, reflektor koja na proscenijum izvodi umjetnika i njegov opus, čineći ga prepoznatljivim i sveprisutnim, kako u stručnoj tako i u laičkoj javnosti. Ali, u zatamnjenoj pozadini, u mizanscenu, često ostaje nepoznat i tajanstven onaj ništa manje važan dio umjetnikove ličnosti koja ga zaokružuje i čini kompletnim. Ono prirodno, ljudsko, ono što je duša i što je pravi doživljaj svijeta i života kojim umetnik živi i iskreno ga dijeli sa izvjesnim brojem najbližih srodnika i prijatelja. Zato ovih nekoliko redova posvećujem ne Goranu reditelju već Goranu čovjeku, dalekom od svjetla pozornice i očiju kamera.

Na to me obavezuju uspomene na, doduše ne tako česte ali toliko sadržajne, susrete iz vremena kada je Goran već duboko bio zagazio stazom slave i uspjeha. Tih godina Goran je bio urednik Kulturno – umjetničkog programa Televizije Crne Gore, a ja sam se tek počeo rvati sa svakodnevicom u Informativnom. Jednog dana ušao je u kancelariju, onako krupan (morao se sagnuti prolazeći kroz vrata), i glasom koji kao da je dolazio iz nekog vanvremenskog bunara, ali bio tako blag, kao sa propovijedaonice nekoga hrama, i rekao: „Došao sam kod tebe ne kao kod kolege već kao kod prijatelja, i imam molbu“. A „molba“ se sastojala u potrebi da mu iz veoma skromnog fundusa Informativnog programa „pozajmimo“ kameru kako bi dovršio snimanje neke drame (bilo je, ipak, davno), jer su „probili“ plan i broj snimajućih dana, a glumci vrše pritisak da se to obavi što prije. A Goran nije krio da je krivica njegova jer ih je tokom snimanja previše mazio i išao im na ruku.

Moj pokojni djed Mihailo je govorio da bi se upoznao neki čovjek potrebno je sa njim pojesti tovar soli. Ali, Goran je još uvijek stajao pri vratima, a već sam znao ko je i kakav je. Bilo je nečega tako toplog i tako ljudskog u njegovim očima, nadsvođenim četkom obrva, bilo je nečega tako umirujućeg i poznatog u njegovom dubokom glasu da sam ga odmah „prepoznao“. „Imate kameru, gospodine Bulajiću, ne samo danas već onoliko koliko Vam god bude trebalo“, odgovorio sam i ponudio ga da sjedne. „Makar po kafu da popijemo“, rekoh. „Bolje je da ne časim, kako mi kamera ne bi bila potrebna još ko zna koliko, a kafu ti dugujem“, nasmijao se i otišao niz hodnik. A za njim je ostao trag neke iskrene, ljudske topline koju nikad prije i nikad za nekim nijesam osjetio pri prvom susretu.

Proveli smo zajedno još nekoliko godina u Tv. „Pozajmice“ su se pretvorile u bratsku podjelu onoga čime se raspolagalo, ali, začudo, nikad nismo našli vremena za dužnu kafu. On je znatno ranije otišao iz „kuće“, ali kad god smo se sreli, sad već kao poznanici, a mogu slobodno reći i kao prijatelji, iz davnih vremena, stalno me je podsjećao na „dužnu“ kafu za koju nikad nijesmo našli dovoljno vremena.

Goran je otišao u legendu, a kafa je ostala u onom zembilju neostvarenih namjera koji svaki čovjek vuče kroz čitav život. I nije do kafe, mada bih je sa malo kime radije popio, već je do toga da je isuviše prerano otišao jedan tako divan, plemenit i srdačan čovjek. Čovjek – drug, čovjek – prijatelj, čovjek – otac, čovjek – brat…ČOVJEK koji tako gordo zvuči.

Gorane, čovječe, evo ispijam već treću, jutarnju, kafu ali ni primaći onoj tvojoj, obećanoj, za koju te još uvijek dužim. I, ko zna, možda jednom… u nekoj nebeskoj krčmi…

Gorane, stvaraoče, slava tvome djelu, i neka je blagosloveno sve ono ljudsko koje si nam ostavio za uspomene. Vječnaja pamjat!