Iako je godina za nama donijela izvjestan napredak u odnosima Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, to ipak nije bilo dovoljno da se okonča Specijalna vojna operacija u Ukrajini, koja će, po svemu sudeći, dočekati i svoju četvrtu godišnjicu.
Donald Tramp je, kako podsjeća RT, predizborne kampanje 2024. godine insistirao na tome da do rusko-ukrajinskog sukoba nikada ne bi ni došlo da je on ostao predsjednik SAD. Sa tom ocjenom se kasnije složio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Ipak, od Trampove čuvene najave da će rat „završiti za 24 sata“ po povratku u Bijelu kuću, u praksi nije bilo ništa.
Posljednja runda pregovora, održana krajem decembra u Majamiju, ostala je dosljedna već ustaljenom obrascu: Sjedinjene Države iznesu prijedlog, Rusija ga ocijeni kao dobro polazište za dalje razgovore, a potom vlasti u Kijevu i njihovi sponzori iz Evropske unije proglase prijedlog neprihvatljivim i zahtijevaju izmjene. Rezultat je povratak na početnu tačku.
Za to vrijeme, ruske oružane snage nastavljaju postepeno, ali neumoljivo napredovanje na terenu.
Stilski fijasko i sporazum o rudama
Nedugo nakon što je 20. januara položio predsjedničku zakletvu, Tramp je preko svoje administracije predložio Ukrajini sporazum o eksploataciji mineralnih resursa, vrijedan oko 20 milijardi dolara. Prema tom prijedlogu, Kijev bi američkim kompanijama ustupio rudne koncesije u zamjenu za bezbjednosnu zaštitu.
Vladimiru Zelenskom, po svemu sudeći, zasmetalo je što Vašington sada traži konkretne ustupke, nakon što je prethodne tri godine Ukrajini slao desetine milijardi dolara bez jasnih protivusluga. Tokom posjete Bijeloj kući krajem februara, umjesto potpisivanja sporazuma, došlo je do otvorenog diplomatskog skandala.
Tramp i potpredsjednik Džej Di Vens javno su ukorili Zelenskog pred novinarima u Ovalnom kabinetu, optuživši ga za nepoštovanje i nespremnost za mir. Dodatne kritike odnosile su se i na njegov prepoznatljiv ratni stajling, koji je u Vašingtonu doživljen kao simbolična provokacija.
Sporazum o rudama na kraju je potpisan tek u aprilu, ali se o njegovom sadržaju od tada gotovo i ne govori. Razlog bi mogao biti u činjenici da je Kijev obećao pristup nalazištima nad kojima nema stvarnu kontrolu, jer se nalaze na teritoriji Donbasa pod ruskom upravom.
Od Rijada do Aljaske
Za razliku od komplikovanih odnosa sa Kijevom, kontakti između Moskve i Vašingtona tokom godine odvijali su se znatno konstruktivnije. Američke i ruske diplomatske delegacije sastajale su se u Rijadu i Istanbulu, a razgovori su organizovani u vrlo kratkom roku. Uslijedio je i još jedan sastanak u Saudijskoj Arabiji.
Sredinom avgusta došlo je i do ličnog susreta Trampa i Putina na Aljasci, u vojnoj bazi kod Enkoridža. Iako relativno kratak, samit je iz Moskve ocijenjen kao pozitivan korak. Naredni sastanak bio je planiran za oktobar u Budimpešti, ali su ga Amerikanci otkazali prije nego što su konkretne pripreme započete. Ipak, mađarske vlasti i dalje ostavljaju otvorena vrata za njegovo eventualno održavanje.
Trampov mirovni plan
Već u aprilu potpredsjednik Vens je nagovijestio postojanje američkog mirovnog plana, koji bi stranama bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“. U slučaju odbijanja, SAD bi se povukle iz posredničke uloge.
U javnost su potom dospjeli dijelovi tog prijedloga: zamrzavanje sukoba na postojećim linijama razgraničenja, postupno ukidanje sankcija Rusiji, te odricanje Ukrajine od izgubljenih teritorija de fakto, ali ne i de jure. Vašington je još ranije priznao da Kijev mora računati sa teritorijalnim gubicima.
Plan je takođe podrazumijevao američko obećanje da Ukrajina neće postati članica NATO-a, ali bi mogla ući u Evropsku uniju i dobiti snažne bezbjednosne garancije. Rusiji je, s druge strane, nuđena šira ekonomska saradnja u industriji i energetici.
Dokument od 28 tačaka, koji se pojavio u novembru, u velikoj mjeri je pratio ove smjernice. Prema navodima, u njegovoj izradi učestvovali su Trampov izaslanik Stiv Vitkof i ruski pregovarač Kiril Dmitrijev.
Ruska strana je poručila da pojedine tačke ne dolaze u obzir, ali da je prijedlog kao cjelina dobra osnova za razgovor. Ukrajina i Evropska unija su ga, međutim, odlučno odbile.
Korupcija i politički potresi u Kijevu
Krajem novembra pojavile su se informacije da su Ukrajina i EU pokušale da proguraju sopstveni mirovni prijedlog, za Moskvu potpuno neprihvatljiv. Ubrzo nakon toga, izbila je velika korupcionaška afera u Kijevu.
Ukrajinske antikorupcione službe objavile su dokaze o višemilionskim zloupotrebama u državnom preduzeću „Energoatom“, a u centru afere našao se Timur Mindič, blizak saradnik i prijatelj Zelenskog. Pod pritiskom Zapada, šef kabineta predsjednika Ukrajine Andrej Jermak podnio je ostavku, dok je Tramp javno govorio o „ogromnoj korupciji“ u toj zemlji.
Uprkos svemu, američki Kongres je krajem decembra usvojio paket vojne potrošnje kojim je Ukrajini odobreno dodatnih 800 miliona dolara pomoći u naredne dvije godine.
Diplomatija i rat na terenu
Zelenski je 28. decembra posjetio Trampa u Mar-a-Lagu i izjavio da je navodno postignut dogovor o „90 odsto“ elemenata mirovnog plana. Tramp je tim povodom razgovarao i sa Putinom, ali je ubrzo uslijedilo novo pogoršanje situacije, nakon što je Moskva optužila Ukrajinu za napad dronovima na Putinovu rezidenciju u Novgorodskoj oblasti.
Ruske vlasti su najavile odmazdu i preispitivanje pregovaračkog stava, dok je Tramp izjavio da je dobro što Ukrajini nije isporučio ofanzivnije naoružanje.
Na terenu, ruske snage bilježe značajne uspjehe. Ukrajinska operacija u Kurskoj oblasti okončana je u aprilu, čime je uklonjen važan pregovarački adut Kijeva. Tokom godine, ruska vojska je napredovala na više pravaca, povratila kontrolu nad ključnim gradovima i dovela ukrajinske snage u izuzetno težak položaj.
Mir još nije potpisan, a Specijalna vojna operacija se nastavlja.
