Kako je Borba već ranije pisala, svih prethodnih mjeseci na djelu je bilo poistovjećivanje studentskih blokada u Srbiji sa litijama u Crnoj Gori. I dok se isto pravda pod nazivima borbe za demokratiju (a svi dobro znamo kakvu ljepotu je ta demokratija Crnoj Gori donijela) konstantne su upadice kako se u Srbiji događaju njihove litije i da su studentski protesti nešto najveličanstvenije što je Srbija vidjela.

Realnost je, ipak, malo drugačija. Dok se nakon litija u Crnoj Gori za odbranu svetinja nije mogao naći ni jedan jedini opušak, ali i gdje su građani tijelima blokirali saobraćajnice zbog nepravde koju je Đukanovićev režim pokušavao da nanese, a koje su itekako promptno razbijane od strane policajaca, sa druge strane u Srbiji vidimo razvlačenje kontejnera, bacanje balvana po ulicama, kao i raznih kućnih predmeta koji više nisu za upotrebu.

Tako se nalozi na X-u studenata u blokadi redovno hvale sa time šta su sve iznijeli na proteste. A ovdje kao što se može vidjeti ima svega. Od starih televizora, WC šolji pored kontejnera, balvana, kartona, gajbi za pivo, rešetka za veš, kao i kade. Pored toga, blokaderi su na ulice iznijeli i kolac, ali i prase na povodcu.

Kada se sve to uporedi sa veličanstvenim litijama u Crnoj Gori jasno je da su u pitanju dva potpuno drugačija vida protesta i da bilo kakvo poređenje ne samo da nije na mjestu, nego je i uvredljivo! Pogotovo kada se uzme u obzir karakter protestnog okupljanja i povod za ovako nešto. Možda su zaboravili, ali prvenstveni zahtjevi političara iz studentskih klupa je bilo traženje odgovornosti za tragediju koja se dogodila u Novom Sadu a gdje je sada sve došlo do svoje kulminacije kada traže vanredne parlaementarne izbore ne bi li se izmjerili sa Srpskom naprednom strankom.

U Crnoj Gori je situacija bila sasvim drugačija. Nakon osvojenog odnosno pokradenog referenduma 2006. godine krenulo se u formiranje novocrnogorskog identiteta, sa, sada već čuvena tri postulata – crnogorska nacija, crnogorski jezik, crnogorska crkva. Isti ti koji revnosno prate ove postulate i do današnjeg dana zdušno podržavaju proteste u Srbiji. Nakon što je crngorski jezik uveden kao službeni jezik, dok je srpski stavljen u podređeni položaj nad ovom lingvističkom pojavom te je prosto samo u službenoj upotrebi, kao i nakon egzodusa srpskog naroda iz državnih institucija Crne Gore gdje je za vrijeme Đukanovićeve vladavine u javnoj administraciji radilo svega 3% ljudi koji su se izjašnjavali kao Srbi, došlo je do prelomnog momenta – donošenje Zakona o slobodi vjeroispovjesti i pokušaj oduzimanja imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

SPC je ostala jedina institucija koja je bila utočište srpskom narodu Crne Gore gdje su i dalje mogli da čuvaju i da njeguju identitet „Njegoševske Crne Gore“. Upravo u tim momentima je došlo do pokušaja „zaokruživanja novocrnogorskog nacionalnog identiteta“ kada bi sve crkve, kao u kojekakvom komunističkom pamfletu, bile stavljene pod državnu kontrolu a država bi raspolagala crkvenom imovinom na način kako ona promišlja.

To je dovelo do velikog narodnog revolta ali koji je iskazan na najmirniji mogući način. Ne umanjuje se značaj pomenutih dešavanja ali ni incidenata kojih svakako jeste bilo – i to ozbiljnih. Sjetimo se samo kada je država oštro udarila na one koji su išli na litije, hapsili vladike, sveštenstvo i vjerni narod, ali je isto tako važno naglasiti da u toku samih litija niti jednog incidenta nije bilo. Narod je bio dostojanstven i istrajan i opstao je u svojoj namjeri odbrane onoga najsvetijeg što ima – crkvi, manastira i grobova svojih predaka.

Kada se sve to uzme u obzir, jasno je da je u Srbiji potpuno drugačija situacija i da suštinski studentski protesti, blokade saobraćajnica, izvođenje prasadi na povocima, nema apsolutno nikakve veze sa vezom sa litijama u Crnoj Gori, a što očigledno mnoge boli. Ono što se prije samo pet godina dogodilo u Crnoj Gori je nešto što je neponovljivo sa koje god strane političkog spektra da se dolazi. A scene koje se mogu vidjeti u Srbiji samo bacaju veo sivila na srpski narod u cjelini. Pa možda bi se mogli i prisjetiti riječi vladike Nikolaja isti ti koji se nalaze povrijeđeni i uvrijeđeni što njihove kontejner revolucije sa prasadima na konopu nisu ni primaći litijama u Crnoj Gori. Te riječi glase – “Nisam ja učio ni Crnogorce ni Makedonce da srbuju. Mi u (Kneževini) Srbiji učili smo se srbovati od crnogorskih pesnika i viteza“. Kad bi već da se upoređuju sa litijama, možda bi makar mogli početi da se ponašaju u skladu sa crkvenim poretkom i da, za početak, pođu do obližnje crkve, baš kao što je srpski narod Crne Gore radio tokom svog vremena tlačenja, umjesto što razvlače smeće i prasad po beogradskim ulicama čime, do sad smo makar to vidjeli, ne mogu ništa ni da postignu.

Tagovi