Braća Karamazovi
„Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevješti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nađete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako namještenu, bez proporcija, bez harmonije – kao igračku kod nerazumnog djeteta, i ne možete je više prepoznati… Ne!”
Idiot
Ali bolje da vam pripovijedam o drugom mom sastanku, lanišnje godine, s jednim čovjekom. Tu je bila jedna vrlo neobična okolnost – zapravo neobična zbog toga što se jako rijetko događa ovakva zgoda. Taj je čovjek, zajedno s drugima, izveden bio jednom na stratište, te mu je pročitana smrtna osuda, da bude strijeljan zbog političkoga prestupa. Nakon dvadesetak minuta pročitali mu i pomilovanje te mu je dosuđena druga kazna. Ali ipak, u razmaku te dvije osude, proživio je on dvadesetak minuta, ili barem četvrt sata, u nesumnjivu uvjerenju da će za nekoliko minuta naglo umrijeti. Silno sam volio slušati kad se sjećam ponekad svojih tadašnjih dojmova, i nekoliko sam ga puta stao iznova zapitkivati. Sjećao se svega neobično jasno i govorio je da nikad neće ništa zaboraviti iz tih časova.
Dvadesetak koračaja od stratišta, oko njega je stajao narod i vojnici, bila su u zemlju pobodena tri stupca, jer je prestupnika bilo nekoliko. Prvu trojicu odveli su k stupovima, privezali ih, navukli im smrtnu odoru (duge, bijele ogrtače), a na glave im ponaticali bijele kape, da ne vide puške; zatim pred svaki stup stala četa od nekoliko vojnika. Moj je znanac stajao osmi na redu, trebalo je dakle s trećom grupom da ode stupovima. Sveštenik s krstom obišao je sve njih. Bilo je još pet minuta života, nije bilo više. Govorio je da mu se tih pet minuta učinilo beskrajnim rokom, silnim bogatstvom. Činilo mu se, za tih će pet minuta proživjeti tolike živote te ne treba sada još ni da misli na posljednji trenutak, pa je još i uredio štošta: izračunavao je vrijeme da se oprosti s drugovima, odredio za to dvije minute, zatim je još dvije minute odredio da posljednji put pomisli o sebi, a zatim da se posljednji put ogleda oko sebe. Vrlo se dobro sjećao da je uredio baš to troje i da je baš tako izračunao. Bilo mu je na smrti dvadeset i sedam godina, bio je zdrav i jak; kad se opraštao s drugovima, sjeća se da je jednomu od njih zadao prilično sporedno pitanje i silno se zanimao za odgovor. Zatim, kad se oprostio s drugovima, nastale su one dvije minute što ih je odredio da misli o sebi; znao je unaprijed o čemu će misliti: htio je zamisliti, što god može brže i jasnije, kako je to: evo sad on jest i živi, a za tri će minute biti već nešto, neko ili nešto – ko dakle? A gdje? Sve je to mislio da riješi za te dvije minute! Nedaleko bila je crkva i vršak joj se s pozlaćenim krovom blistao na jarkom suncu. Sjećao se da je silno upiljio oči u taj krov i u zrake što odsijevaju od njega; nije mogao da se otrgne od tih zraka: činilo mu se da su te zrake nova priroda njegova, da će se za tri minute nekako sliti s njima … Neizvjesnost i zaziranje od toga novoga, što će biti i što će odmah nastati, bili su strašni, ali on veli da mu ništa u taj mah nije bilo teže nego neprekidna misao: »A što kad se ne bi umiralo! Da mi je vratiti život – kakva bi bila beskrajnost! I sve bi to bilo moje! Svaku bih minutu onda pretvorio u cio vijek, ništa ne bih izgubio, svaku bih minutu sračunavao, ništa ne bih protratio uludo! Govorio je da mu se ta misao napokon prerodila u toliku pakost te je već želio da ga što brže ustrijele.
Bijedni ljudi
„…Kako vi imate čudnu narav, Makare Aleksejeviču! Vi isuviše sve primate k srcu; zbog toga ćete uvijek biti najnesrećniji čovjek. Pažljivo čitam sva vaša pisma i vidim da se vi u svakom pismu mučite i brinete zbog mene, kako nikad o sebi niste brinuli. Svi će, naravno, reći da imate dobro srce, a ja kažem da je ono i suviše dobro. Dajem vam prijateljski savjet, Makare Aleksejeviču. Ja sam vam zahvalna, veoma sam vam zahvalna za sve što ste za mene učinili; ja to sve i te kako osjećam; pomislite kako mi je kad vidim da vi i sada, poslije svih vaših nevolja, kojima sam ja bila nehotičan uzrok – da vi i sada živite samo onim čime ja živim: mojim radostima, mojim žalostima, mojim srcem! Kad čovjek sve tuđe prima k srcu, i kad tako duboko u svemu saosjeća, onda nije ni čudo što je najnesrećniji. Danas kad ste s posla došli k meni, uplašila sam se gledajući vas. Bili ste tako blijedi, preplašeni, očajni; bili ste izobličeni – i sve zato što ste se plašili da mi ispričate o svom neuspjehu, bojali ste se da me ne ožalostite, da me ne uplašite, a kad ste vidjeli da se ja umalo nisam zasmijala, pao vam je kamen sa srca. Makare Aleksejeviču, ne tugujte, ne očajavajte, budite razumniji – molim vas, preklinjem vas. Vidjećete da će sve biti dobro, sve će se promijeniti nabolje; inače će vam biti teško da živite vječito tugujući i pateći zbog tuđe nevolje. Zbogom, prijatelju moj; molim vas, ne brinite suviše za mene.” V.D.
Braća Karamazovi
To je od riječi do riječi ono što mi je pričao, uostalom, odavno već, jedan ljekar – primijeti starac. – To bješe čovjek već u godinama i nesumnjivo pametan. On je govorio tako isto otvoreno kao i vi, iako šaleći se, ali šaleći se tužno; ja, veli, volim čovječanstvo, ali se čudim samome sebi: što većma volim čovječanstvo uopšte, tim manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca. U svojim maštanjima ja sam često – veli on – dolazio do čudnih misli da služim čovječanstvu, i ja bih možda pošao i na krst za ljude kad bi se to najednom odnekud zahtijevalo – a međutim, ni dana nisam kadar provesti ni s kim u jednoj sobi, znam to iz iskustva. Tek što se taj nađe blizu mene, a već njegova ličnost guši moje samoljublje i stješnjava moju slobodu. Za jedan dan sam kadar i najboljeg čovjeka omrznuti: jednog zato što dugo za ručkom jede; drugog zato što ima kijavicu i neprestano se useknjuje. Ja, veli, postajem neprijatelj ljudi čim me se oni i najmanje dotaknu. Zato se uvijek tako dešavalo da što sam više mrzio ljude pojedince, tim je vatrenija postajala moja ljubav prema čovječanstvu uopšte.
Idiot
„Kad je već toliko voliš, pa zar ne bi mogao poželjeti da zaslužiš njeno poštovanje? A ako želiš, zar nemaš nade? Eto, ja maločas rekoh da je za mene čudna zagonetka: zašto ona za tebe polazi? Pa premda ne mogu da odgonetnem, ipak mi je nesumnjivo da tu mora da ima kakav uzrok razuman i dovoljan. U tvoju ljubav ona je uvjerena; a jamačno je uvjerena da imaš i nekih dobrih osobina. Drukčije ne može biti! A što si sad rekao samo još potvrđuje to. Jer ti, eto, i sam reče: kako je našla mogućnost da govori s tobom sasvim drugim jezikom no što ti se prije obraćala i govorila. Ti si sumnjalo i ljubomoran, pa stoga i uveličavaš kad što nepovoljno primijetiš. A već, naravno, ona ne misli tako rđavo o tebi kao što ti govoriš. Jer inače bi značilo da ona svjesno u vodu ili pod nož ide time što se udaje za tebe. A zar bi to moglo biti? Ko bi još svjesno u vodu ili pod nož srljao?”
Zapisi iz podzemlja
I ko zna (niko ne može da garantuje), možda se na ovoj zemlji sav cilj kome čovječanstvo teži sastoji jedino u toj neprekidnosti procesa postizanja tog cilja, drugačije rečeno – u samom životu, a ne, u stvari, u cilju koji, naravno, ne može biti drugo nego dva puta dva su četiri, to jest formula, a dva puta dva je četiri, gospodo, nije više život, već početak smrti. Čovjek se, u najmanju ruku, uvijek plašio tog dva puta dva je četiri, a ja ga se i sad bojim… Vidite, gospodo, razum je dobra stvar, to je neosporno, ali razum je ipak samo razum i zadovoljava samo razumske čovjekove sposobnosti – a htjenje je izraz cijelog života, to jest cijelog čovjekovog života, zajedno sa razumom i svim ostalim ćaskanjem.
Kockar
Da, neki put se najdrskija misao, misao na prvi pogled nemoguća, toliko jako učvrsti u glavi da je čovjek najzad smatra kao nešto ostvarljivo… I ne samo to: ako je ta ideja u vezi s nekom jakom, strašnom željom, onda je čovjek, bogami, smatra, na kraju krajeva, kao nešto fatalno, neizbježno, unaprijed određeno, kao nešto što nikako ne može da ne bude, što se mora dogoditi. Može biti da je u vezi sa tim još nešto, nekakva kombinacija predosjećanja, neko neobično naprezanje volje, samootrovanje svojom sopstvenom maštom; ili možda još nešto drugo, ne znam…
Vi znate šta je to što je mene progutalo. I pošto nema nikakve nade, a u vašim očima sam nula, zato i govorim otvoreno: svuda vidim samo vas, a sve ostalo mi je svejedno. Zašto i kako vas volim – ne znam. Znate, vi možda uopšte i niste lijepi? Zamislite, ja uopšte i ne znam da li ste vi lijepi ili ne? Čak ni u licu? Srce vam, sigurno, nije dobro, a da vam um nije plemenit – i to je vrlo vjerovatno. (…)
Znate li da ću vas jednog dana ubiti? Neću vas ubiti zbog toga što ću prestati da vas volim, ni iz ljubomore, nego onako, prosto ću vas ubiti jer me neki put nešto vuče da vas pojedem.”
“A znate li da je, osim toga, i opasno da nas dvoje sami šetamo. Mene je već mnogo puta neodoljivo vuklo da vas pretučem, unakazim, udavim. I mislite li da do toga neće doći? Vi ćete me dovesti do bunila. Tek valjda neću od skandala prezati? Ili od vašeg gnjeva? Šta se mene tiče vaš gnjev? Ja volim bez nade i znam da ću vas poslije toga još hiljadu puta više voljeti. Ako vas ikad budem ubio, moraću, naravno, i sebe da ubijem; a ja sebe koliko je god moguće duže neću ubijati, kako bih taj neizdržljivi bol da budem bez vas osjećao što duže. I znate li još jednu nevjerovatnu stvar: ja vas svakim danom volim sve više, a to je takoreći nemoguće.”
Zločin i kazna
…što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tačnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopšte dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali lične crte obje kategorije su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, uopšteno govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obavezni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponizilo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti – uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera – to imajte u vidu…
… Prva kategorija je uvijek – gospodar svog vremena, a druga – gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.
Tako je on mučio i dražio sebe pitanjima, i to čak sa nekim uživanjem. Uostalom, sva ta pitanja nisu bila nova niti neočekivana, već stara, bolna, davnašnja. Odavno se u njemu sva ova sadašnja tuga začela, rasla, kupila se i u posljednje vrijeme sazrela i iskristalisala se u vidu strašnog, surovog i fantastičnog pitanja koje mu je izmučilo dušu i um, neodložno zahtijevajući rješenje… A sad ga materino pismo odjednom porazilo kao grom. Bilo je jasno sad nije trebalo tugovati, stradati, pasivno razmišljajući samo o tome kako su to nerazrješiva pitanja, već neizostavno nešto učiniti, i to odmah, što prije. Treba se pošto-poto odlučiti na šta bilo, ili se sasvim odreći života. Poslušno primiti sudbinu onakva kakva je, jednom zauvijek, i ugušiti u sebi sve, odričući se svakog prava da radiš, živiš i voliš.
Ne može čovjeka svako da uvrijedi.
…Jedino se to možda može objasniti time da nije bila pri sebi kad je to učinila, to jest ne u onom smislu kako nam tvrde advokati za svoje ubice i lopove, nego pod onim snažnim dojmom koji, ako je žrtva bezazlena, ovlada njome kobno i tragično.
Tvoja je Misao bila ona i glupa, dok je u tebi – uvijek dublja, a kad je izrekneš, smiješnija je i nepoštenija. Jedino je kod nevaljalih ljudi koji samo lažu sasvim obratno.
Ama, potajna spoznaja o moći kudikamo više godi od javne vlasti. Da sam bogataš koji ima na stotine miliona, čini mi se da bi uživao baš u tome da nosim najstarije odijelo i da ljudi misle da sam najgori kukavac koji samo što ne prosi, da me guraju i preziru: meni bi bila dovoljna sama spoznaja.
Ima ljudi koji u svojoj prgavoj uvrijeđenosti nalaze vanredno uživanje, a naročito kad ona kod njih dospije (što se događa vrlo često) do krajnjih granica. U takvim trenucima njima kao da je prijatnije da budu uvrijeđeni nego neuvrijeđeni.”
(Impulsportal)
