Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić pozvani su na tradicionalni Novogodišnji koncert Bečke filharmonije, jedan od najprestižnijih kulturnih događaja u Evropi. Kako su objavile Vijesti, Milatović je potvrdio dolazak, dok je iz Spajićevog kabineta nezvanično saopšteno da će premijer prisustvovati koncertu ukoliko mu to dozvole obaveze.

I tu, formalno, nema ničeg spornog.
Problem počinje onog trenutka kada se ta vijest stavi u kontekst crnogorske realnosti.

Dok državni vrh planira put u Beč i uživanje u klasičnoj muzici, građani Botuna mjesecima stoje pod šatorima, boreći se protiv odluka koje direktno ugrožavaju njihovo zdravlje, životnu sredinu i osnovno pravo da budu pitani o sudbini svog kraja.
Za Botun — nema vremena.
Za Beč — uvijek se nađe.

Predsjednik i premijer nijesu našli za shodno da se pojave među ljudima koji protestuju u sopstvenoj državi, da ih pogledaju u oči, da saslušaju njihove argumente, strahove i zahtjeve. Nema fotografija iz Botuna, nema javnog dijaloga, nema političke hrabrosti. Ali ima protokola, fraka i lože u Beču.

Poruka koju vlast ovim šalje je jasna i krajnje problematična:
važnije je kako Crna Gora izgleda u Beču, nego kako žive njeni građani u Botunu.

Niko ne spori pravo državnih funkcionera da prisustvuju međunarodnim događajima. Ali se s pravom postavlja pitanje prioriteta. Ako predsjednik i premijer nemaju vremena da obiđu građane koji protestuju zbog projekta koji im može trajno promijeniti život, kakvu onda poruku šalju onima koji su ih birali?

Botun nije ni koncertna sala, ni diplomatski salon.
Botun je test odgovornosti, empatije i političke zrelosti.

I taj test, za sada, državni vrh Crne Gore — ne polaže.

Tagovi