Piše: Jovan Lakićević
Verujem da je više sociološki, nego politički, zanimljiv dolazazak i kratkotrajni boravak izvjesnog gospodina Eskobara iz Vašingtona , koji je u neobaveznoj šetnji po Balkanu usput svratio i u Crnu Goru. I opet, usput, dao podršku postojećoj crnogorskoj vladi, koju više gotovo niko u Crnoj Šumi ne podržava! I to, ništa manje, nego „u ime SAD“!?
Takva podrška bila je, dakako, potrebna njihovim lauferima ( a ima ih podosta) u toj istoj vladi kako bi mogli da do kraja drže u kolonijalnoj pokornosti, više njihovu nego našu Crnu Goru. Ako se ne varam, i gospodin Dritan bio je u sličnoj misiji, u Vašingtonu, neposredno prije Eskobarove posjete CG. I gospodin Eskobar je, nakon toga, znao tačno šta treba da kaže. Čuli smo.
E, moja „Crna i sve crnja Goro“… Dritan i Eskobar ti trenutno kroje sudbinu! Najstrašnije je što vide da mogu! A mogu, zahvaljujući našem podaničkom mentalitetu i Gebelsovskoj propagandi, zbog koje dobar dio crnogorskih žitelja , pored ostalog, i dalje vjeruje da su SAD najmoćnija sila na Planeti!
I sve me to neodoljivo podsjeća na onu Matijinu čuvenu dosjetku o vezivanju za mrtvaca! (U ovom slučaju – polumrtvaca.)
Primijetio sam, uzgred, da je ovaj zamjenik pomoćnikovog pomoćnika (ili tako nešto) u kolonijalnim državicama na Balkanu, uglavnom govorio ono što odgovara njihovim, to jest američkim i engleskim pulenima na vlasti, što se od njega moglo i očekivati. Ostala je zagonetka šta je rekao njinoj glavnoj uzdanicu u okupaciji Crne Šume, Poglavniku – da li da se skloni prije isteka mandata, ili da obavi još koji prljavi zadatak u satiranju Srpstva i Pravoslavlja…
Nije se, naravno, moglo očekivati da će dati podršku Demokratskom frontu „za sada“, pošto su oni tamo preokupirani nekim „nacio nalnim pitanjima, popisom i slično…“ (parafraziram).
Strašnije od onog što je izgovorio predstavnik neokolonizatora, djeluje činjenica da se u Crnoj Šumi to ozbiljno shvata. I da njegove izrečene besmislice mogu da odrede bližu sudbinu Crne Gore! U vrijeme negdašnje i prave Crne Gore, bilo bi mu rečeno ono što mu i priliči: „Putuj, igumane…“
Gotovo sam prestao da se javljam na ovom Portalu, odavno shvatajući da se o prilikama u Crnoj Gori i njenoj budućnosti narod gotovo ništa ne pita i da u ovoj zarobljenoj i izdatoj zemlji glavnu riječ vode moćni timovi stranih obavještajnih službi, smješteni u dvije „prijateljske“ zapadne ambasade. I da njihovi agenti i poslušnici odavno, a i sada, vladaju Crnom Gorom Namjera mi je da podsjetim da je sve upravo baš tako i da se iz tog podaničkog i robovlasničkog pakla valja spasavati. Kako, to najmanje zavisi od novinara.
Mislim da treba napraviti moćnu strategiju, koja će nas isčupati iz kandži globalista i predočiti je crnogorskom narodu. Mogu li to neke „partije na vlasti“, koje su nakon izbora, voljom globalista, lišeni svake vlasti? Ne znam ko će, ako one neće.
Ono što je ozbiljna kočnica svakom napretku Crne Gore, jeste njen podanički mentalite. U vezi sa tim reći ću nešto što bi se mooglo smatrati anegdotom. Kada je u Beogradu, nešto prije dvije godine, promovisana knjiga istoričara A. Rakovića „Crnogorski separatizam“ na Pravnom fakultetu, sreo sam se sa jednim od ljudi koji su smatrali da bi bilo dobro da se u budućem popisu nađe rubrika Srbo- Crnogorci. A koji mi je usput pripomenuo kako „podanički mentalitet“ ne priliči Crnoj Gori. I da je tu A. Raković pretjerao! NJegov iskaz bio je blizu očajanja.
Nijesam propustio da pitam mog tadašnjeg sabesjednika – da li se on ljuti što je istina o našim ponosnim Crnogorcima izašla na vidjelo, ili što je podanički mentalitet – neporeciva istina? Tu smo razgovor i završili.
Sve do naših božanstvenih litija, mislio sam, godinama, da sam bio u zabludi da su Crnogorci – prvi Srbi! Nakon toga, kad se dogodilo masovno oboženje naroda, shvatio sam da to zaitsta i jesmo!
A što se tiče „podaničkog mentaliteta“, to je tema za ozbiljne psihoanalitičare. Da li on ima korijene u našem viševjekovnom plemenskom uređenju, ili ga je pritvrdio knjaz i kralj Nikola, u pedesetogodišnjoj vladavini, pa potom, po istom receptu nastavio savremeni Poglavnik, ostavljam umnijim i stručnijim od mene da kažu. Pojava lažnog cara , Šćepana Malog, mogla bi da pomogne u začetku svake geopolitičke i psihološke analize minulih zbivanja. Knjaz, pa potom kralj Nikola, svojim autokratskim načinom vladanja, veoma je doprinio učvršćivanju već postojećeg podankičkog mentaliteta. Broz je takav način upravljanja masama doveo do savršenstva , a imao je, vjerovatno, ponajviše simpatija i pristalica u Crnoj Gori.
I Poglavnik je, uz pripomoć savjetodavaca, koristio istu matricu. Za neke je, pogotovo za one koje je smjestio u Parlamentu, i danas emanacija ovozemaljske veličine! Moji zemljaci, kojima je demokratija do juče bila misaona imenica (a kojoj ni sam, u postojećem višepartiskom obliku, nijesam previše privržen) , gotovo uvijek su u čelniku htjeli da vide i vođu. Druga je stvar što su ih „vođe“, u novije vrijeme, više puta iznevjerile. A u najnovijem slučaju i – izdale!
Tim povodom, moj neumrli prijatelj, Radovan Bećirović Trebješki, rekao bi: „Čovjek često, u velikoj nuždi, u sred podne zublju luča uždi, da sunčanoj svjetlosti pomože , da bi naša što naći ne može“! Toliko o prekomjernim, da ne kažem bolesnim idolopokloničkim pretjerivanjima.
Dakle, bez suvišnih eksplikacija o našem podaničkom mentalietu, htio bih da pomenem i nešto o našem „ golootočkom mentalitetu“. Mislim da su poslednji i pravi ideološki komunisti završili na Golom Otoku. Za preostale komuniste, kojima sam i sam kao junoša pripadao, nemam previše poštovanja . Oni su nam, kao plaćenici zapadnih agentura (mislim na većinu čelnika SFRJ) i razbili državu! Preživjeli golootočani, koji su prošli svojevrsnu i fizičku i psihološku torturu, zbog vlastitog iskustva, manje su voljeli sopstvenu državu, za koju su živjeli i ginuli, a koja je od njih napravila „izdajnike i poslednju ološ“, nego li majčicu Rusiju. Ne Staljina i Lenjina, već – Rusiju!
I u toj mitskoj ljubavi mogu se naći, ako ne korijeni, ono makar zrnca, ne samo prijateljskog, nego i podaničkog mentaliteta. Pominjem ovo zbog toga što su neki od njihovih potomaka, Rusiju zamijenili – Amerikom! Zar o tome ne svjedoče i najnovija politička zbivanja u Crnoj Šumi?
Zaboga, „Eskobar je rekao..“.
Mojim zemljacima, valjda od iskona, suđeno je da se „bave politikom“! (Šta da se radi kad nijesu imali pametnija posla.) I to im se, dabome, ne može zamjeriti. Ali, poprilično nerazumijevanje geopolitike u novije vrijeme, bar u dijelu njih, zaista može. Recimo , besmislena uvjerenost da je SAD i sad , da ponovim, „najmoćnija sila Planete“, da je zločinački NATO „spasonosan za C G“, te da put u Evropsku uniju u rasulu „nema alternativu“ …
Podanički mentalitet, koji ne mora biti personalizovan, još jednom na ovom prostoru potvrđuje svoje trajanje. Dokle, zaboga?
(IN4S)
