Episkop Sergije: Mustafa Cerić piše carigradskom patrijarhu sa nadom da će isti priznati autokefalnost putujećem cirkusu Miraša Dedeića

Taman kada smo očekivali da će pero Mustafe Cerića malo odmoriti i sve nas ostaviti na miru, pomenuti se, opet, drznuo da očita „moralnu lekciju dana“, kako je sam nazvao obraćanje svima nama koji smo se, eto, osmjelili da iznesemo svoj stav o njegovom suludom prijedlogu o osnivanju „Bosanske pravoslavne crkve“, čije osnivanje, vjerujem i znam, nikada neće dočekati, saopštio je Episkop bihaćko-petrovački Sergije.

U nastavku prenosimo reagovannje episkopa Sergija u cjelosti:

„Iako se gospodin Cerić prvobitno bavio željom da BiH dobije svoju autokefalnu Pravoslavnu crkvu, njegovo novo obraćanje u fokus stavlja zločine, pa tako sa Crkve prelazi na Srebrenicu, podilazeći onima kojima je najlakše manipulisati, a to su upravo oni za čijom pažnjom gospodin Cerić očajnički čezne.

Zarobljenom u svijetu sopstvenih iluzija, za gospodina Cerića istorija počinje 1992. godine, a završava u Srebrenici. Sve van toga za njega ne postoji, jer ga zanima samo ono na čemu može podići svoj poljuljani ugled među Bošnjacima.

Dok pominje Srebrenicu, koju Srpska pravoslavna crkva nikada ne koristi u javnoj sferi da slučajno ne bi povrijedila bilo čije osjećaje, Cerić vješto zaobilazi Kravicu, a o Јasenovcu, Pagu, Garavicama, Šušnjaru, Prebilovcima i stotinama drugih stratišta ne slovi ni slova, jer to u njegovom imaginarnom svijetu i ne postoji.

Nismo ga čuli da je osudio što se na Garavicama puštala elektronska muzika, što je stratište postalo mjesto gdje se sankaju mladi Bišćani, što se na spomen-ploči na Šušnjaru peru tepisi, jer je za njega samo Srebrenica mjesto stradanja dok nijedno drugo niti postoji niti ga zanima.

Na taj način Mustafa Cerić sije sjeme novih podjela, sukoba i ratova, jer nam pažnju usmjerava samo na ono što njegove oči žele da vide, ne znajući da pamtimo mnogo više, mnogo dublje, jer pripadamo onom narodu nad kojim je počinjen istinski genocid.

Dok nas iznervirano upozorava da je „dosta našeg bezobrazluka“, Mustafa Cerić se upliće u kolo sopstvenih laži, tražeći da „ih pustimo na miru“, a upravo je on taj koji sije nemir, koji se petlja u stvari koje ga se ne tiču samo da bi dobio na važnosti koja mu se poodavno izmakla ispod nogu.

Ali, Mustafa Cerić ne bi bio to što jeste kada ne bi iznenadio samog sebe. On, kao deklarisani musliman, piše pismo carigradskom patrijarhu sa nadom da će isti priznati autokefalnost putujećem cirkusu Miraša Dedeića, koji je poznat i kao „Crnogorska pravoslavna crkva“. Uvjeren je gospodin Cerić da će se potom patrijarh Vartolomej pozabaviti i statusom Srpske pravoslavne crkve u BiH, koji ga žulja kao kamenčić u cipeli.

Nije jasno gdje prestaje Miraš a gdje počinje Mustafa, jer ovakav vjersko-politički rolerkoster nije viđen na ovim prostorima. Zato nas ne čudi što Cerić ne odustaje od svojih suludih težnji koje ne koriste nikom osim njegovoj vlastitoj samopromociji.

Bez namjere da dalje polemišemo sa bivšim reusu-l-ulemom, te da bismo izbjegli bilo kakvu vrstu nepotrebne konfrontacije sa braćom Bošnjacima, ali kao narod čiji su preci bili roblje punih 415 godina i nad kojim je kasnije počinjen genocid, jasno poručujemo da nema tog Mustafe Cerića koji će nam začepiti usta. Ni sad, niti ikada!“