Episkop Sergije: Kome smeta Patrijarh Porfirije?

Nije prošlo ni pet mjeseci otkako je izabran za poglavara Srpske Crkve, patrijarh Porfirije već se našao na meti onih koji bi da mijenjaju sve osim samih sebe. Dobro poznata novinarska pera, čiju oštricu ubitačnijom čini pozamašan novac koji primaju, na patrijarhovom čelu ispisuju krivicu koje nema, interpretiraju riječi koje on nikad nije izgovorio, tražeći u patrijarhovim javnim istupima bilo kakav krimen, spremni da ga, nakon već izrečenih optužbi, javno linčuju, provlačeći kroz žutilo medijske scene i patrijarhov lik.

Nije to, zapravo, ništa novo. Nije ni neočekivano. Očekivali su dušebrižnici u februaru da za patrijarha bude izabran neko ko je možda opterećen skandalima i problematičnom prošlošću, da im olakša posao, pa da, u miru i sa zadovoljstvom, nastave javno blaćenje Srpske Crkve, i da u hladu svojih redakcija nastave započeti posao.

Patrijarh Porfirije nije po njihovoj volji, jer mu ne mogu naći niti jedan grijeh zbog kojeg bi ga javno razapeli na naslovnim stranama svojih tabloida. Takvima ne treba patrijarh koji neumorno krstari, zemljotresom razorenom, Banijom, koji objeduje sa beskućnicima, koji obilazi oboljele u kovid bolnicama, koji pješači po beogradskim ulicama… Takvog patrijarha nisu očekivali, još manje mu se nadali. Pokvario je novi patrijarh stare planove. Silno im se zamjerio, pa sad hoće da mu uzvrate, ali im on, i dalje, ne daje povoda.

Smeta im patrijarh koji voli i one koji ne vole njega, razočarani su u duhovnog poglavara koji u svakom čovjeku traži i nalazi brata, a naročito su zgroženi njegovim neumornim pozivima da prvo mijenjamo sebe a onda će se društvo u kojem živimo i samo izmijeniti na bolje. To ih je silno zaboljelo, jer su, kako sami o sebi misle, oni ti koji mijenjaju svijet, a da sami pritom ostaju isti, nepromijenjeni, principijelni. To je, valjda, novinarstvo u kojem su izgradili imidž koji im je donio dobre apanaže, ali im nedostaje plijen na koji bi se obrušili.

Kome u žutoj štampi treba patrijarh koji razgovara sa vlašću ne odričući se opozicije, koji voli Srbe ali se ne odriče ni onih koji se smatraju Crnogorcima, kojem je Kosovski zavjet svetinja ali želi dobre odnose sa Albancima, koji voli Zagreb i druguje sa Zagrebčanima, koji sa siromašnom dječicom gleda Đokovićev teniski meč, koji može i hoće pružiti ruku i onima koji drugačije misle, koji drugačije vjeruju, pa čak i onima koji nikome i ni u šta ne vjeruju. Takav patrijarh nije poželjan onima koji na Crkvu gledaju s podozrenjem, koji bi da je opet raspinju, koji bi da je nema, jer bio onda, možda, društvo u kojem živimo bilo sekularnije nego što danas jeste, a to, po njima, znači progres, slobodu, napredak….

Patrijarh je, izgleda, razočarao neke, ali je obradovao mnoge. Svidjelo se to nekome ili ne, bez ijedne izrečene riječi prekora, podigao je, sopstvenim primjerom, duhovnu ljestvicu sveštenicima i episkopima, učeći nas, bez ijednog slova, kakvi trebamo biti i šta nam valja činiti. Za nepunih pet mjeseci svoje patrijaraške službe, u novom patrijarhu mnogi su prepoznali ono za čim su u Crkvi čeznuli – lik oca, brata i sastradalnika, lik učitelja i pastira, lik intelektualca čije nas znanje sabira, spaja i ujedinjuje. Zbog toga je kriv patrijarh Porfirije, jer njegove riječi nas ne vode u nove sukobe, već nas izvode na mirnu pučinu ovoga svijeta. To mu dušmani, čini se, neće oprostiti, ali će se, ako imaju trunku savjesti, jednom postidjeti zbog svojih napisanih riječi.

Ako zanemarimo žutilo javnog prostora i ako svako od nas okrene pogled ka sebi, stiče se nepogrešiv utisak da ni mi ne zaslužujemo patrijarha kakvog imamo, da ga, vaistinu, nismo ni dostojni. Zbog toga ga moramo neumorno slijediti, junački braniti i sinovski poštovati, jer njegov izbor, ne zaboravimo, nije samo volja saborskih otaca, već prije i iznad svega volja Duha Svetoga!

Patrijarhu srpskom Porfiriju, mnogaja ljeta!

Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije