EKSKLUZIVNO, A STARO SKORO VIJEK

Piše: Emilo Labudović

Mediji, mada po običaju ne svi, jutros su, pod nazivom „ekskluzivno“, objavili vijest da je ono što su na obroncima Peštera i u dolini Lima znala i mala djeca konačno ozvaničeno „državnim dokumentom“! Osman Rastoder, ranijim prezimenom Hrastoder, predvodio je jedinice muslimanske milicije koja je žarila i palila srpska sela u ovom području, i na hrastovima živje odirala zarobljene i viđenije Srbe.

Ono što je tek danas postalo „viralno“, što bi rekla današnja omladina, ta ista država znala je više od osam decenija. Znalа i, pod izgovorom da ne remeti odnose „bratstva i jedinstva“, krila kao zmija noge. A u međuvremenu i zvanična država, a još više Osmanovi potomci i sljedbenici, maskirani u partije i razne NVO, reflektore političke scene držali su stalno upjerene u „one druge“, i na svaki znak njihovog „buđenja“ (riječ, pjesma, grafit, tekst…) dizali dreku kao da će svakog časa odnekud banuti glavom i bradom (bradom pogotovo) Pavle Đurišić. I dok su Pavla čak i bronzanog vijali diljem Polimlja, Osman (H)Rastoder i istina o njemu mirno su počivali u arhivama UDBE i Agencije.

Izlazak iz prošlosti, kakva god da je bila, a bila je svačija na svim stranama, nemoguć je bez istine. Objektivne, nepristrasne, „ni po babu, ni po stričevima“. U Crnoj Gori je, na žalost, to još uvijek nemoguće. Nemoguće zbog toga što i na političkom, kulturnom i općem planu još uvijek vlada ideologija i atmosfera „pobjednika“ koji još uvijek pišu istoriju.

A pišu je tako da skoro odgovara naslovu onog kultnog romana „Pazi tako da ostanem nevina“. U toj atmosferi, objektivna i poštena istina, ne samo o Osmanu već o svima, bivšima i sadašnjima, bila bi u najmanju ruku – otrežnjujuća.

Sve do tada, a to „tada“ se još ne nazire, „ćeraćemo se još“ i krviti kao najcrnji dušmani. Ipak, državno „priznanje“ Osmana (H)Rastodera kao ratnog zločinca na stotine grobova na sjeveru Crne Gore spustiće vječni i zasluženi spokoj.

A oni koji prisluškuju šta se sve pjeva na skupovima srpske omladine možda će okrenuti svoje iznajmljene uši na drugu stranu i shvatiti da su tim pjevanjem upravo oni, svojom stegom, pritiscima, prokazivanjem i žigosanjem, možda najviše doprinijeli. Jer, kako se kaže u onoj pjesmi: „što vjetar jače udara, oganj se više razgara“! I dobro je dok se samo pjeva, jer ko pjeva – zlo ne misli.

P.S. Dobro vam svanuo ovaj dan, i neka krene na dobro i na istinu, braćo moja Veličani!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)