Piše: Kasper
U svim vremenima, kroz sve epohe i sve vlasti, postojali su, postoje i postaće ljudi koji se ne mire sa režimom, pravilima i „zadatim redom“. Oni su kao ekseri u dasci – poluzakucani, s glavom koja viri i bode pogled. Njihova sudbina je uvijek ista: ili će biti „zakucani“ do kraja, da se izjednače s drugima i nestanu u ravnini, ili će biti iščupani, izvučeni iz drveta, izbačeni iz cjeline.
Ali ti ekseri nisu obični. Oni ne žele da budu zakucani. Ne pristaju na savršeno ravnu površinu u kojoj svi izgledaju jednako, u kojoj se zna ko udara a ko trpi. Čak i kad ih silom zakucate, oni se nekako „ukrive“, nikada ne leže mirno, nikada ne služe onome za šta su zamišljeni. Njihov otpor se osjeća pod svakim udarcem – kao da „željezo“ ima volju.
A kad se vlast, društvo ili sila odluče da ih izvade, da ih iščupaju iz daske, opet nastaje muka. Ti ekseri se ne predaju. Pružaju otpor, „iskrive“ se, ostave ožiljak u drvetu, naprave trag koji se ne može prebrusiti. I kada ih jednom izvučete, pa pomislite da ćete ih ispraviti i ponovo zakucati, shvatite da je to uzalud.
Onaj ko je jednom bio poluzakucan, ko je osjetio i udarce i slobodu, nikada više ne pristaje da bude savršen ekser. Pri prvom novom udarcu, on se opet krivi – jer zna svoju sudbinu, jer zna da zakucan život, nije život.
Takvi ekseri radije biraju da završe na gomili starog gvožđa, među istomišljenicima, nego da sjaje u pravilnom nizu poslušnih glava. Oni su zarđali, iskrivljeni, ali svoji. Njihova krivina je njihov potpis.
I zato, dok gledamo dasku našeg društva, red uredno zakucanih glava i poneki ekser koji viri, postavlja se pitanje, koji ekser želiš da budeš?
Onaj što ćuti u ravnini, ili onaj koji se krivi, bode, pruža otpor – i ostavlja trag, zauvijek!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
