Autor: Marko Kentera
Rijetki su ljudi koji čitav svoj život utkaju u vodu, postanu vojvode tog četvrtog elementa, a njihovo ime bude sinonim za čast.
Zoran Gopčević – Džimi bio je jedan od njih. Kotoranin, vaterpolista svjetskog formata, olimpijac koji je Crnu Goru i Jugoslaviju učinio ponosnim. Prije svega – čovjek koji je živio po mjeri dostojanstva, poštenja i tihe, gotovo viteške discipline.
Svoju karijeru Zoran je započeo u Borcu iz Orahovca. Svoje rodno mjesto zvao je „Oraovac“ i to je bila svojevrsna šifra za sve nas, djecu i mladiće, koji smo u njemu nalazili uzor i nestvarnu sportsku veličinu.
Gopčević je znao da kaže da je baš tom Oraovcu dugovao sve svoje pobjede.
Nakon pet godina prešao je u Primorac, imao svjetski zapaženu karijeru i nju završio u velikom stilu. Igrao je srcem, beskompromisno, ali uvijek s poštovanjem prema sportu i protivniku. Viteški.
Njegov najveći uspjeh ostao je upisan u istoriji, srebrna medalja na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine.
Tada je proglašen i za najboljeg igrača olimpijskog turnira, što je priznanje koje su nosili samo najveći, igrači srca koje je imao Džimi.
U svijetu vaterpola, ime Zorana Gopčevića izgovaralo se s poštovanjem – i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Budvi, i u Dubrovniku.
Danas je upisan i na sajtu Olimpics, među najvećima, i to niko ne može obrisati!
Ali Džimi nije stao na slavi. Nakon što je skinuo kapicu, ostao je pored bazena kao trener i u toj ulozi ostavio jednako dubok trag.
Kao dječaci smo budno pratili kako naš klub uzdiže među „besmrtne“ šampione. U Budvi je oformio ekipu koja je ušla u istoriju crnogorskog sporta. U timu su mu igrali vaterpolo velikani – Igor Milanović, Goran Rađenović i Aleksandar Šoštar.
Pod njegovim vođstvom, budvanski vaterpolo klub pobijedio je beogradski Partizan i donio šampionsku titulu na Jadran.
To nije bila samo pobjeda jedne ekipe. Bila je to Džimijeva pobjeda duha, znanja i posvećenosti. Bila je to potvrda da i iz Budve, iz Crne Gore, mogu izaći ljudi, a tu je bilo budvanske djece, koji osvajaju svijet, ali ostaju skromni, dostojanstveni, svoji.
Zato danas, kad čujem da se ime bazena „Zoran Gopčević – Džimi“ želi ukloniti, da naša vlast pregovara sa komšijama iz Hrvatske, ne mogu da ćutim. Jer to nije samo pitanje ploče na zidu. To je pitanje našeg pamćenja, našeg odnosa prema sopstvenim vrijednostima koje se svakodnevno srozavaju i gaze.
To je pitanje dostojanstva jedne države koje, nažalost, mnogi ne razumiju i ne shvataju njegovu važnost.
Zoran Gopčević nije bio čovjek koji bi tražio priznanja. On ih je sticao djelima. I zato je sramota da Crna Gora, koja se ponosila njegovim uspjesima, danas okreće glavu od njega zbog tuđih pritisaka i optužbi bez dokaza.
Čovjek koji nikada nije bio ni optužen ni osuđen, koji je život proveo u sportu, u radu s djecom, u stvaranju šampiona, sada postaje meta političkih računa i tuđih narativa.
To nije moral niti način koji pristaje Boki. To nije Crna Gora kakvu je Džimi volio.
U Kotoru i Budvi, gradovima koji su mu bili sportski dom, svaki sportista zna njegovo ime. Na bazenima koje je stvorio, na tribinama na kojima je stajao, ja ponekad ljeti umišljam da se čuje njegov glas. U sjećanju generacija koje je učio disciplini, sportskom duhu, viteštvu, hrabrosti i tišini – ostao je kao simbol onoga što je sport nekad bio: čist, častan, ljudski.
Brisanje imena nekog objekta, mjesta, ulice ili ustanove uvijek ima brojne loše strane i, nemam sumnje, dugoročne posljedice. Ime nije samo oznaka, već nosilac identiteta, istorije i kulturnog i sportskog značenja.
Kada se ono izbriše ili zamijeni, briše se i dio kolektivnog pamćenja i veze ljudi, velikan, sa prostorom ili objektom.
Posebno nakon Drugog svjetskog rata, totalitarni i komunistički jugoslovenski režim sprovodio je sistematsko brisanje i mijenjanje imena ulica, trgova i institucija, kako bi iz javnog prostora uklonio tragove prethodnih istorijskih epoha, ličnosti i vrijednosti koje nisu odgovarale novoj ideologiji. Na taj način gubio se kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti, a buduće generacije ostajale su uskraćene za razumijevanje sopstvenog kulturnog nasljeđa. Sada to naše komšije iz Hrvatske žel da učine nama.
Takvi postupci, često motivisani političkom propagandom, kao što je sada slučaj, produbljivali su društvene podjele i narušavali osjećaj identiteta i pripadnosti. Umjesto da brišemo imena, moramo da ih čuvamo kao svjedoke vremena, jer svako ime, a naročito ime Zorana Džimija Gopčevića,
nosi priču vrijednu pamćenja.
Zato je brisanje njegovog imena sa bazena ne samo nepravda prema njemu, već i izdaja onoga što mi jesmo.
Jer kad počnemo da zaboravljamo svoje velikane, kad pod tuđim pritiscima spuštamo glavu, tada prestajemo biti narod sa stavom – postajemo samo sjenka sopstvene istorije.
Ime bazena u Kotoru ne smije biti promijenjeno. Ime Zorana Gopčevića ne smije biti obrisano. Jer kad bi obrisali Džimija, obrisali bi i veliki dio sebe.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
Najveci🙏🙏🙏