Nakon devet mjeseci uporne blokade institucija, ulica i medijskog prostora, srpska javnost sve jasnije shvata: studentima i njihovim mentorima nikada nije bio krajnji cilj rušenje režima, već smjena opozicije i zauzimanje njenih pozicija.
Umjesto da obaraju vlast, fokus je prebačen na unutrašnji obračun s opozicijom. U ime „poštenije borbe“, „autentičnih vrijednosti“ i „novog glasa naroda“, pred očima svih stvara se nova politička kasta – bez odgovornosti, ali s velikim ambicijama.
Studenti ne kriju svoje namjere. Njihov nastup sve manje podsjeća na bunt, a sve više na tiho pripremanu kampanju. Govore kao političari, nastupaju kao lideri, ciljaju na parlamente. Formalno još nisu preuzeli opoziciju, ali se ponašaju kao da je već njihova. I ono što ne mogu da sruše izvana, pokušaće da rastave iznutra.
Građani koji su ih podržavali, polako uviđaju da nisu bili dio narodnog ustanka, već statisti u unaprijed režiranoj igri smjene figura – ne vlasti, već onih koji su joj navodno bili alternativa.
Ako opozicija padne, neće to biti zbog Vučića, već zbog onih koji joj iznutra otimaju smisao.
U Srbiji se danas ne vodi borba za slobodu, već nadmetanje za mjesto u lancu kontrole. A oni koji su na ulicama – sve češće gledaju ka foteljama.
