Dva oka u glavi

Piše: Čedomir Antić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Crna Gora najveći je srpski poraz u 20. vijeku jer tamo smo zbog jugoslovenstva i beogradske uskogrudosti izgubili od jedne klike koju ne podržava ni 250.000 birača

Prošao je i ovaj samit EU i balkanskih država. Ovaj, inače redovan politički događaj, odigrao se u sjenci srpsko-crnogorskog sukoba. Neobičnost situacije povećava i činjenica da je srpski narod prvi put od 1944. dio jedne vlasti u Crnoj Gori.

Kada je poslije izbora na mjesto predsjednika Crne Gore Jakov Milatović došao da posjeti Beograd, mi nijesmo doživjeli resetovanje odnosa. Nije to bila Kanosa crnogorske države, koja je u krilu srpske države nastala, u njega se demokratskom voljom svog naroda 1918. vratila, a poslije svega se prilikom obnove državnosti 2006. u to isto, majčinsko, krilo i opoganila. Naprotiv, Jakov Milatović došao je u državu čiji suverenitet njegova zemlja ne priznaje od 2008. i odlučila je da tako učini među prvih 15% onih koji su priznali nezavisnost Kosova. Došao je u državu čiji narod u Crnoj Gori još uvijek nije uživao ravnopravnost, dok je zvanična Podgorica pitanje slobode vjeroispovijesti i državljanstva rješavala tako da ošteti samo Srbe i Srbiju. Došao je poslije decenija kampanje protiv Srbije. Stigao je da opravda NATO. U potrebu učlanjenja u ovu alijansu je, kao ministar privrednog resora, ranije ubjeđivao sve u Srbiji koje je sreo – od ministara do čistačica. Stigao je u Beograd protiv čije svake investicije u Crnoj Gori je radio, pa su čak njegove kolege uvjeravale razne strane investitore i diplomate da što prije nešto kupe, jer će „to u suprotnom učiniti Srbija“! On je predsjednik države odakle su došli kriminalci koji su ubili bar 130 građana Srbije.

Čudo je da danas trećina građana Crne Gore uopšte tvrdi da su po nacionalnosti Srbi

Da ne govorimo o aktivnostima crnogorskih poslanika i političara u Srbiji, koje nemaju veze sa pravima malobrojne i prezaštićene crnogorske manjine, već sa rušenjem ustavnog poretka srpske države i uvođenjem okupacionog provizorijuma sličnog guvermanu iz Prvog svjetskog rata… Naprotiv, taj iskompleksirani bednik stigao je samo da pomene kako Srbija treba da izruči Svetozara Marovića – bivšeg predsjednika Skupštine Crne Gore i žrtvu međupartijskog obračuna unutar DPS-a.

Šta mogu da napišem o Milatoviću osim da je kompleksaš? Uoči izbora za predsjednika države dosjetio se, pošto taj mandžurijski kandidat bogate karijere nema, kako je kao gimnazista učestvovao u nekakvom takmičenju gdje mu je bilo jako stalo da pobijedi beogradske protivnike jer je želio da dokaže da njegova zemlja ima „kapacitet za nezavisnost“. Frustracija, podobna konvertitskoj neiživljenosti savremenog hrvatskog identiteta, prisutna je, dakle, decenijama u porodici Jakova Milatovića i na njoj je on stasao u čovjeka kakav je.

Vjerujem da su za srpsku politiku u budućnosti važna četiri fenomena:

1. Naš problem sa nacionalnim Crnogorcima je u percepciji. Većina Srba ih smatra sunarodnicima, a oni ne samo da to nijesu, već im svaka bliskost smeta da bi razvili identitet koji žele – dakle neku od inačica hrvatskog nacionalnog puta.
2. Mi smo zajedničku državu i naciju izgubili 1946. godine. Proces crnogorizacije i jugoslavizacije svakako je humaniji i šareniji od islamizacije u vrijeme osmanskog jarma. Posljedice su, međutim, iste. Između nas ne stoje Jasenovac i Jadovno, ali nas Crnogorci nacionalisti mrze toliko da bi voljeli da smo ih kroz takav pakao nekada proveli. Podrška i novac za mržnju odavno su opredijeljeni.
3. Nestankom zajedničke države razvejala se samo jedna iluzija. Nijesmo imali bratsku republiku, niti izlaz na more, niti istinski savez… Sjetimo se ponašanja crnogorske vlasti u vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH kada su povukli svoje vojnike i oficire u granice Crne Gore i na ratište koje su sami izabrali i otvorili. Ne zaboravimo crnogorsko privremeno prihvatanje haškog dokumenta i priznanje raspada Jugoslavije prije rata. Konačno, držanje Crne Gore za vrijeme agresije NATO-a izdajničko je i suprotno svim tradicijama srpske Crne Gore.
4. Problem je u tome što Srbija i Crna Gora od srednjeg vijeka nijesu u jednoj državi. Državna integracija na nesumnjivim tradicijama nikada nije sprovedena. Da, Crna Gora je u 19. vijeku bila srpska, ali iz četiri razloga od kojih nijedan nema veze sa Srbijom. Ona je bila srpska zbog Svetosavlja, Kosovskog zavjeta, međunarodne nepriznatosti i dubokog siromaštva. Jugoslovenstvo je bilo nevidljivi posrednik, međuidentitet koji je kod većine ugušio Kosovski zavjet, a Crkvu sveo na nešto zombijevsko – neobjašnjivo i duboko psihološko. Bivstvovanje u Jugoslaviji dalo je Crnoj Gori privrednu snagu i veći dio njenog današnjeg primorja. SAD i saveznici su joj neko vrijeme pružili finansiranje koje je po stanovniku zaostajalo samo iza pomoći Izraelu. Rat, sankcije, porazi, kompromisi i poniženja po prirodi stvari odvojili su plaho, lakomo, kriminalno (u slučaju braće Đukanović, ali i mnogih drugih), kao i sve što je zvanično i u vezi sa ustanovama (pošto je Crna Gora ipak bliža od nevidljivog i drevnog srpstva koje nema ni adresu ni fond ni žiro-račun)…

Za naše pokoljenje dovoljno je da postoje tri srpske zemlje u članstvu UN

Veći dio srpske elite to nije razumio, pa je branio „što se spasti može“, nesvjestan da su SR Jugoslavija, DZ SCG (i bez razornog uticaja SAD i Njemačke) bile samo nastavak propadanja. Promjene iz 2020. naučile su nas da i među srpskim narodom u Crnoj Gori ima onih čije je poimanje srpstva nepromijenjeno od 18. vijeka – vide srpstvo u Crnoj Gori, ali ne i van nje. Srbija nije dio njihove vizije narodnog jedinstva. Samo nas je bolesna mržnja stranih i crnogorskih ekstremista spasila da Crnu Goru u nezavisnost ne povede neko ko se istovremeno zaklinje u Sv. Velikomučenika Cara Laza i uvija u trobojku, a priznaje Kosovo (pošto ga je „odvratna Srbija izgubila“) i ulazi u NATO (da ovu posrnulu alijansu „povede u nove pobjede“).

Crna Gora najveći je srpski poraz u 20. vijeku. Jer tamo smo zbog jugoslovenstva i beogradske uskogrudosti izgubili od jedne klike koju ne podržava ni 250.000 birača. Krajinu i Kosovo oteo nam je NATO, Albanci i Hrvati su od naše junačke vojske, pa makar bila i jugoslovenska, trpjeli isključivo poraze.

Čudo je da danas trećina građana Crne Gore uopšte tvrdi da su po nacionalnosti Srbi. U Austriji je mekša kampanja dovela do toga da svega 17% građana uopšte vidi svoje njemačke korijene, a 1% teži ka državnom ujedinjenju. Austrija je pak stoljećima bila istinski centar njemstva, a ne neko siromašno pribježište za nevoljne prognanike.

Ako želimo da nešto promijenimo, stvar je jasna. Podržavaćemo srpsku koaliciju i ustanove. Tražićemo ravnopravnost i konstitutivnost za srpski narod. Za naše pokoljenje dovoljno je da postoje tri srpske zemlje u članstvu UN (Srbija i BiH su to zvanično, stvarnost treba da uvaži i Crna Gora). U susret tome i budućem horizontalnom povezivanju srpskog naroda put je jasan. Godišnje investicije, koje će Srbija samostalno od bilo koga, pa i naših domaćih Crnogoraca, ulagati u Crnu Goru, moraju biti srazmjerne onome što su SAD, Britanija i Njemačka ulagale u njeno rasrbljavanje.

Samo toliko.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)