Piše Montre

U Crnoj Gori ne postoji važnije političko pitanje od pitanja državljanstva.

Sve ostalo kao identitet, jezik, crkva, zastava… samo su dimna zavjesa. Prava linija podjele povučena je mnogo ranije i mnogo tiše: kroz zakone, uredbe i administrativne odluke kojima je desetkovano biračko tijelo. I to uskraćivanjem državljanstva.

Državljanstvo u Crnoj Gori nije uređivano da bi se država konsolidovala, već da bi se politički amputirao jedan narod. I to planski.

DPS je, zajedno sa svojim satelitima poput SDP-a i SD, i uz punu političku asistenciju partija manjinskih naroda, skrojio ustavni i zakonski okvir čiji je cilj bio jasan: eliminisati Srbe iz političkog života, bez da se to ikada javno kaže.

Tokom SFRJ, desetine ako ne i stotine hiljada građana iz Crne Gore otišle su da rade u druge republike. Ne u inostranstvo, nego unutar iste države. To su bili radnici, inženjeri, vojnici, ljekari. Ljudi koji nijesu napuštali Crnu Goru,  samo su živjeli šire.

Kad je Crna Gora postala nezavisna, DPS i njegovi pomagači su te ljude administrativno izbacili iz nacije. A tako i iz biračkog spiska. Bez kamera. Bez sirena. Bez političke odgovornosti.

Zakoni o državljanstvu nijesu pisani da obuhvate stvarni život, nego da ga ignorišu. Koga teren nije prepoznao – politički je izbrisan. A dobrim dijelom i društveno.
A pogađajte koga je to najviše pogodilo.

Srbe.

Ne zato što su bili manje lojalni, nego zato što su bili previše brojni.

DPS sam to ne bi mogao. Zato su tu bile partije manjinskih naroda, uvijek spremne da, u ime „građanske Crne Gore“, kroz savez interesa, a ne vrijednosti, podrže model u kojem jednakost važi samo dok ne ugrožava njihove pozicije.

Za njih je ovaj sistem bio savršen. Srbi su izbačeni iz igre, DPS ostaje centralna vlast, manjine postaju vječni koalicioni partneri tako što ih ovako ima procentualno više, a demokratija je kolateralna šteta.
To nije bio građanski model. To je bio etnički kartel. Toliko su bili samouvjereni da su završili posao za vijeke vjekova, da ih je onaj 30. avgust dočekao potpuno nespremne.

Ali, koliko su bili nespremni, tako se danas ne mogu isčuditi da je PES nasjeo na najveću laž današnjice: „to je pitanje koje dijeli društvo“!

Danas, isti ti politički akteri, dobrim dijelom na pozicijama, imaju obraza da kažu kako je pitanje državljanstva „osjetljivo“ i kako „dijeli društvo“ i usporava put ka EU. I to EU koja bi trebala da je sinonim za ljudska prava. I mi ćemo u EU tako što kršimo i dalje prava Srba na osnovno pitanje kao državljanstvo!?

Društvo nije podijeljeno zato što se o tome govori ili zato što Srbi traže svoja osnovna prava. Društvo je podijeljeno zato što je nepravda ugrađena u temelje države.
Ne dijeli društvo zahtjev da ljudi porijeklom iz Crne Gore imaju državljanstvo.  Dijeli ga činjenica da to pravo namjerno nijesu imali, jer drugačije DPS, sateliti i manjinski ne bi vladali decenijama.

Ne dijeli društvo ispravljanje nepravde. Dijeli ga uporno poricanje da je nepravda ikada postojala.

Nazivati razgovor o državljanstvu „izazivanjem tenzija“ isto je kao optuživati žrtvu što je progovorila.

Istina je brutalna: Crna Gora se godinama bojala sopstvenih građana. Zato ih je veći zakonski odstranila. Država koja opstaje samo ako biračko tijelo drži pod kontrolom nije građanska. Ona je administrativno autoritarna, sa demokratskom fasadom.

U SFRJ su ti ljudi bili potrebni kao radna snaga. Koja je slala novac, za život, za obnovu, za školovanje, za liječenje. A u nezavisnoj Crnoj Gori postali su smetnja, i to onda kad su sami upali u probleme i prestali slati novac u maticu.

Zato je pitanje državljanstva pitanje svih pitanja. Dok se ono ne riješi pošteno, svaka priča o evropskim vrijednostima, multietničnosti i građanskoj državi je čista propaganda.

Jer država koja se boji jednakosti, ne brani stabilnost, već brani privilegije.

Ometanje vraćanja prava svojim građanima, isti je zločin kao i oduzimanje.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi