Društvene mreže kao javne lomače: Ćutanje na napade na Jelenu Karleušu nije neutralnost- to je SAUČESNIŠTVO U ZLOČINU

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

U vremenu kada društvene mreže često služe kao javne lomače za svakoga ko iskače iz matrice, postalo je opasno imati mišljenje – pogotovo ako se zoveš Jelena Karleuša. Poslednjih mjeseci, svjedoci smo orkestrirane hajke na ženu koja se usudila da, zamislite, kaže ono što misli. A njeno „zločinačko“ oružje? Riječi. Stav. Hrabrost.

Nije prvi put da se Karleuša nađe na udaru zbog svojih izjava – bilo da govori o politici, društvu, pravima žena ili umjetnosti. Međutim, ono što se ovoga puta dešava prelazi sve granice pristojnosti. Umjesto da polemišu, osporavaju argumente ili bar pokušaju dijalog, mnogi su odlučili da joj zalijepi etikete, uvrede, pa i otvorene prijetnje. I to ne zbog mržnje – već zbog neslaganja.

Postavlja se pitanje – šta to danas znači biti javna ličnost sa mišljenjem? Zar se svi moraju utopiti u lažno jedinstvo i klimoglavljenje, da bi izbjegli naslovne strane portala i bijes hejterskih hordi? Jelena Karleuša, sviđalo se to nekome ili ne, nije neko ko ćuti. I to je čini važnom. Možda ne govorimo svi njenim jezikom, možda se ne slažemo u svemu, ali pravo da kaže šta misli – mora biti neprikosnoveno.

Ukoliko kao društvo dopustimo da ljudi bivaju sramoćeni i napadani zbog svojih stavova – čak i kada su oni nepopularni ili provokativni – onda nismo demokratsko društvo, već rulja. A rulja ne vodi dijalog. Ona pali, vrijeđa, ruši.

Sjutra to može biti neko drugi. Sjutra to možeš biti ti.

Zato je važno da se ne ćuti kada neko – pa i neko tako glasan i moćan kao Jelena Karleuša – biva napadnut ne zbog onoga što jeste, već zbog toga što misli.

Ćutanje nije neutralno. Ćutanje je izbor. A taj izbor danas – u ovom trenutku – znači podršku nasilju. Znači saučesništvo.

Društvene mreže su danas ring bez pravila. Krv traži publika, a rulja se zadovoljava tek kad vidi javno poniženje. Meta je Jelena Karleuša. Jer je, vjerovali ili ne, rekla šta misli. I to nije bio popularan stav. Nije se uklapao u očekivanja, nije bio upakovan u lažno pristojan celofan. Bio je njen. Bio je iskren. I to je, izgleda, neoprostivo.

Jer u ovoj kvazi-demokratskoj utopiji, dozvoljeno je imati mišljenje samo ako se sviđa većini. Ako klimaš glavom. Ako ćutiš kad bi trebalo da govoriš. A kada se neko kao Karleuša usudi da ne ćuti – kada stane, kaže i potpiše svoj stav imenom i prezimenom – onda kreće masakr. Mediji kao gladni lešinari, tviter-botovi u stampedu, polu-anonimni „moralisti“ koji preko tastature sude i presuđuju.

Ali ne napadaju oni samo mišljenje – napadaju ženu. Njenu inteligenciju, tijelo, porodicu, prošlost. Jer kad nemaš argument, gađaš najniže. I to se ovdje više ne zove polemika – to je čist linč.

Nekima Jelena Karleuša smeta godinama. Ne zato što je pjevačica. Ne zato što nosi provokativne haljine. Nego zato što im smeta žena koja se ne boji. Žena koja ne moli da je puste da misli. Koja ima hrabrost da bude glasna tamo gde drugi ćute iz straha ili koristi.

Problem nije Karleušin stav. Problem je što ga je rekla naglas. Što nije klimnula glavom kao većina. Što nije ćutala zarad mira u kući ili klikova na Instagramu. Karleuša je javno rekla ono što misli – i to je, izgleda, zločin u vremenu kad svi ponavljaju isto, kao pokvarene ploče.

Ali da se ne lažemo – Jelena Karleuša ne smeta samo zbog svojih riječi. Smeta jer postoji kao takva: glasna, pametna, kontroverzna, bez straha. Smeta jer se ne izvinjava što ima mozak i kičmu. Smeta jer živi po svom, i neće da se sagne kad joj „sistem“ kaže da je vrijeme za pokornost.

I zato je napadaju. Ne zato što griješi – već zato što se ne plaši. Jer u ovom društvu, najveći greh je imati kičmu.

Sramni su napadi na nju, ali još sramnija je tišina onih koji znaju da je u pravu – ali ćute da ne bi izgubili pratioce, sponzore, prijatelje. Takva tišina je saučesništvo u zločinu. Jer ćutanje na zločin ne pere ruke. Samo ih skriva u džepovima.