Piše: Vladimir Đukanović
Kandidujući nam lustraciju kao osnovu budućeg programa, lažni i nepostojeći studenti su nam zapravo saopštili da će eventualni dolazak na vlast suštinski pretvoriti u lov na vještice.
Potvrdu toga daju nam razni kvazi intelektualci, lažni novinari i analitičari, kao i gomila anonimusa koja se svaki dan vucara od N1 do Nove S da uputi nekakvu prijetnju predstavnicima sadašnje vlasti i da ocijeni najavu lustracije kao najbitniju stavku od koje nam život zavisi.
S tim u vezi, čitamo i besmislene tekstove u kojima se posebno mladi ljudi koji nijesu ni bili rođeni 5. oktobra 2000. godine dovode u zabludu tako što se poistovjećuje Miloševićev period sa Vučićevom vladavinom i kakve su bile greške vlasti koja je, palivši Saveznu Skupštinu i RTS, došla poslije Miloševića, a sve to radi nauka da neka buduća vlast poslije Vučića ne bi ponovila iste greške.
Tome je, vjerovali ili ne, posvećen gotovo čitav broj agitpropovskog časopisa „Vreme”, u kome je pečat toj temi dao Filip Švarm tekstom „Opomene i pouke Vlade Zorana Đinđića”. On je pokušavao da uporedi neuporedivo – sa čim se sve susreo Zoran Đinđić poslije pada sa vlasti Slobodana Miloševića i sa čim će se susresti neka buduća vlast. Švarm bi očito volio vlast imaginarnih i lažnih studenata, po odlasku, ako se to uopšte u skorije vrijeme dogodi, Aleksandra Vučića.
Čim se pođe od loše postavke, a to je poređenje neuporedivih epoha, dođe se i do loših zaključaka. No, ovdje je, prije bi se to moglo reći, cilj bio manipulacija, a u ovom tekstu pokušaću da to i dokažem.
Najprije, krenimo od samog položaja Srbije u tom periodu. Zemlja tek izašla iz rata protiv NATO kao najmoćnije sile, već dobrih osam godina pod najrigidnijim sankcijama, na čelu sa optuženim predsjednikom koga optužuje NATO inkvizicija pod nazivom Haški tribunal, sa apsolutnom besperspektivnošću za bilo kakav ekonomski razvoj države i sa nemogućnošću da bilo gdje putuješ, jer je zemlja pod teškim sankcijama. Da li vam današnja Srbija liči na tako nešto? Složićemo se, ni u tragovima.
Današnja Srbija pod Vučićem je otvorena prema svim mogućim krajevima svijeta, aerodrom „Nikola Tesla” je ključna vazduhoplovna luka za ovaj dio svijeta, jer imamo letove ka SAD, Rusiji, Kini, Australiji, svuda po Evropi, dobrom dijelu Afrike, najvećim dijelom Azije…
Turistički aranžmani su vječno popunjeni, ide se po dva ili tri puta na letovanja i zimovanja, ljudi kupuju stanove, automobile, privreda raste, dolaze strane investicije, otvoreni smo ka čitavom svijetu, kredibilan smo faktor u međunarodnim odnosima, imamo nikad bolje finansije, vrhunski kreditni rejting, gradi se infrastruktura svako malo, dolazi nam Ekspo za koji sada i Tramp konkuriše, dolaze nam fabrike, poželjni smo za investiranje…
Možemo tako u nedogled, što znači da smo zemlja koja ima budućnost i nismo u beznadežnom položaju u kom je bio Milošević pod najgorim mogućim sankcijama.
Jedan od najbitnijih faktora je i činjenica da je Vučić danas svuda poželjan sagovornik, pa čak i neko ko makar na Balkanu mora da se pita, jer iza sebe ima prilično respektabilnu vojnu silu.
Sve to Milošević nije imao. Naprotiv, bio je optužen za izmišljene ratne zločine i sa njim niko nije htio da razgovara. Bio je bombardovan, vojska jeste bila hrabra i domišljata, posebno u periodu NATO agresije, ali svakako nedovoljno snažna da može da bude odvraćajući faktor i svakako nije bila modernizovana, jer su je sankcije kao i mnogo toga drugog u tadašnjoj SR Jugoslaviji urnisale.
Ono što Švarm želi da izbjegne kao činjenicu su i međunarodne okolnosti. Milošević je naspram sebe imao 19 zemalja NATO. Zapravo, u tom periodu apsolutne dominacije SAD i neoliberalnog sistema, koji je kreirao tadašnji unipolarni svijet, njegove šanse za otpor su bile nikakve. Danas svijet više nije unipolaran. Naprotiv, imamo više dominantnih sila. Naravno, još uvijek SAD drže ozbiljnu dominaciju, ali ne kroz neoliberalni koncept koji je u fazi umiranja, već kroz suverenistički pogled na svijet.
Danas je Evropska unija ta koja trpi packe od Sjedinjenih Država, svog dojučerašnjeg glavnog saveznika. Koliko je porasla Kina u svakom pogledu, pa i Rusija u vojnim okvirima, suvišno je govoriti. Takođe, pojava BRIKS je mnogo toga promijenila. Dakle, svijet iz perioda sa početka dvehiljaditih i ovaj današnji su nebo i zemlja. Mi kao mala država, tačnije sam Aleksandar Vučić, trudimo se da na najbolji način iskoristimo i da nađemo naše mjesto pod suncem.
Razumljivo je da se Švarm i njemu slični drugosrbijanci sa setom prisećaju perioda kada su bili mladi i kada su sanjali snove o velikim promjenama. Danas više nisu mladi, ali je mozak ostao u devedesetim godinama i oni to ne mogu nikako da prezupče.
Za razliku od Đinđića koji je došao na čelo vlade u zemlji prilično ubijenoj sankcijama, neka buduća vlast poslije Vučića doći će na punu kasu, nikad manji javni dug, redovno isplaćene plate i penzije, stabilne finansije, vrhunski izgrađenu infrastrukturu, snažnu i modernizovanu armiju, prilično dobar životni standard građana.
Složićemo se, neće imati ni promil muka kao što je imala Đinđićeva vlada, sa čijim potezima se svakako nisam u mnogo čemu slagao, ali danas kako prolazi vrijeme i kako pokušavam da se stavim u njegove cipele, a svakako sam i mnogo stariji i zreliji, pokušavam da razumijem neke njegove poteze.
Zato mi je komično kada Švarm daje sve od sebe da uporedi neuporedive činjenice i da nam priziva nekakvu pravdu, jer urušavati ovo što je Vučić napravio može samo osoba koja ne voli sopstvenu zemlju.
Da li ima kriminala i korupcije? Svakako da ima, kao i svuda u Evropi, SAD ili bilo gdje na kugli zemaljskoj. Da li protiv toga moramo da se borimo? Naravno, i to svim silama. Samo, pozivima na lustraciju ne možete da se borite protiv korupcije. Naprotiv, takav nedemokratski čin dovodi društvo do totalnog haosa i revanšizma, jer kad-tad i ti što su lustraciju sprovodili mogu da budu lustrirani od neke nove vlasti koja će ih zamijeniti.
Otuda, pokušajte gospodo sa nečim pametnijim i sa činjenicama. Žal za mladost i iznošenje gluposti nikom nije na korist.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
