Piše: SIBIN
Poetesa Vuković Aleksandra (madmoazel Pompadur ovdašnje Ivove čaršije), konstatovala da živimo u totalitarnom sistemu. Neznavenom i stoga zluradom.
Sve do prije godinu, živjeli smo u (je l’ da?) demokratskom, liberalnom, emancipaciji otvorenom sistemu, koji je naginjao zapadnim vrijednostima, lijevo politički baziran na misiji pojedinca koji svojom ulogom razlike bogati društvo koje mora istrajati na putu, reklo bi se badjuovskog „afirmacionizma.“ Budućnost je, dakle, prije godinu bila bliža, sada se udaljava, prema sagledavanju stvari pomenute poetse.
Da nije dame sa šeširom, koja je u politiku unijela metaforu („upraljanu riječ“ Delez), ođe bismo još po komunistički zborili, prazneći jednu krajnje nesuptilnu, armiranu retoriku, nabijenu floskulama i klišeima.
Međutim, nesuđena pjesnikinja, pobrinula se da tome tako ne bude, dakle, sve neznaveno i zlurado, budući da dolazi iz UDG, baštini jedan savremeni, pa pomalo i ‘krugodvojkaški’ diskurs, postdekonstruistički, feministički, manjinski, rodno korektni, etc.
Predsjednik male ali intelektualizmu sklone partije Demos, gos’n Ćaki, jednom u parlamentu obraćajući se Aleksandri reče: „Dotična koleginica solidnog obrazovanja…“
U svom odmjerenom, iznijansiranom diplomatskom pristupu (sa rukom u džepu i kviticom u drugoj), Leka je nabrzinu tačno skicirao portret pomenute, kojeg karakteriše ipak nešto provincijalno, što se prepoznaje po razmetanju svježim znanjem prema kojem poetesa još nije ni skeptična.
A kako bi i bila, kad pripada postkomunističkom podmlatku, koji je operisan od sumnje u lektiru i otud nekreativan, poput ove đevojke u cvatu, kako bi rekao prefinjeni Prust.
