Dok Hrvatska sve dublje tone u revizionističko slavljenje ustaštva, o čemu svjedoči i nedavni koncert Marka Perkovića Tompsona – pjevača poznatog po otvorenom veličanju ustaške ideologije i pjesmama koje glorifikuju zločine NDH – u Crnoj Gori vlada muk. Ni riječi osude. Ni od Demokratske partije socijalista (DPS), ni od tzv. građanskog i antifašističkog NVO sektora, koji su inače brzi na osudama svega što i izdaleka podsjeća na srpski nacionalni sentiment, uključujući i tradicionalnu guslarsku pjesmu.

Oni koji su se do juče busali u prsa “antifašizmom” sada nijemo posmatraju očigledno dizanje ustaške ikonografije na noge – i to ne u nekoj zabiti, već u srcu EU, uz državnu i medijsku podršku. Tompsonov koncert nije incident, već simptom. I to simptom ozbiljne bolesti hrvatskog društva, koje je rehabilitovalo ustaštvo i pretvorilo ga u mainstream. A iz Crne Gore – ništa.

Podsjetimo, radi se o pjevaču koji je već decenijama poznat po porukama “Za dom – spremni”, po slavljenju Jasenovca, Čavoglava i Pavelića. Njegovi nastupi redovno su mjesta na kojima se okuplja ekstremna desnica, uz ustaške simbole, fašističke parole i historijski revizionizam. Na takvim manifestacijama viđeni su i predstavnici državnog vrha Hrvatske, crkveni velikodostojnici i pripadnici vojske.

Gdje je sada crnogorski “proevropski” establišment da digne glas? Gdje su oni koji su za svaku srpsku guslarsku večer tražili zabranu, koji su “Veliku Srbiju” vidjeli u svakoj opanci, a sada ne reaguju na veličanje NDH u zemlji sa kojom Crna Gora ima intenzivne političke i regionalne odnose?

Odgovor je jednostavan: njihova “borba protiv fašizma” nikada nije bila iskrena. Bila je politički selektivna, instrumentalizovana za unutarpolitičke obračune i demonizaciju srpskog identiteta u Crnoj Gori. Tompson i slični su im “naši saveznici”, jer dolaze iz “evropske” Hrvatske. Gusle su problem, ali ustaški pozdrav – to je “kulturni izraz domoljublja”.

Takvo licemjerje ne govori samo o političkom oportunizmu, već i o dubokoj ideološkoj kompromitovanosti tog dijela crnogorskog društva. Ćutanje na fašizam koji dolazi s “zapadne strane” razotkriva sav bijedni utilitarizam njihove “borbe za vrijednosti”. Oni se ne bore za principe – oni služe interesima.

U vrijeme kada Evropa klizi udesno, kada se granice između patriotizma i ekstremizma brišu, odgovornost intelektualne i političke elite je da jasno kaže: fašizam je fašizam – bez obzira na to dolazi li sa istoka ili zapada, nosi li šajkaču ili ustašku kapu.

Zato ovo ćutanje nije samo sramotno. Ono je saučesništvo

Tagovi