Piše: Goran Danilović
Pod odomaćenim pridjevskim konstruktom: „naši turistički radnici“, sve više se podrazumijeva jedna posebna poslovna vrsta koju je drugdje teško sresti.
Decenijama unazad turistička ponuda podrazumijevala je pretvaranje stanova u apartmane, gomilanje zgrada jednih na druge i pretvaranje portuna u „elitne“ ugostiteljske prostore. Za par ljetnjih mjeseci nude se plodovi mora, pice i ćevapi ali po nabildovanim cijenama po kojima ih nigdje, ni jedan gazda nije „izio“, makar ne od svojeg novca.
Došli smo do toga da nas bude sramota što nemamo za četiri kafe i četiri vode, a svaki pokušaj protesta praćen je dubokim prezirom. Nikada niko, ni jedna lokalna turistička agencija, nije pozvala turiste da ne dolaze jer su plaže i prostor prebukirani, ali kada već siđete očekuju da ostanete u kolima dok se ne oslobodi kakvo junačko mjesto – gužva je nemajka elitizma.
Od svega rečenog gore je i teže što skorojevići po mrežama traže primjere nedopustivog odmaranja, narušavanja gordog i probranog kvarcanja na distanci koje smo, valjda, davno osvojili. Kao, eto šta nam se dešava – pogledajte kako se „nepoželjni“ sunčaju u parku, jedu na plaži i kako su „začepili“ saobraćaj?
Kao, „jadna Crna Goro šta si dočekala“! A mi smo čuveni po parkovima i zelenim površinama, po osjetljivoj engleskoj travi mediteranskog tipa koja se odmah, nenavikla na grubost, nepovratno skofrči pod okupatorskim ivanjičkim peškirima. Uništiše nam tako parkove jedva otete od nas samih.
Prođe neka gorka jeza kada to prostačko i cinično snebivanje započnu političke njuške. Gospođa poslanica kaže: „vozila sam četrdeset minuta za jednim automobilom i vidjela da tu ni šibica više ne može da stane, čak sam primijetila, morala sam, da je unutra zapakovan i toalet papir“.
Kakav je to empirijski pristup, andićevsko držanje pažnje i racionalno razlaganje nesrećnog turističkog usuda?
Umjesto da sve pršti od radosti što su nam u ovom ludom i pandemijskom vremenu turisti uopšte stigli, na fašisoidnim portalima, koji su zaostavština mržnje i kukavnog nacionalističkog orgijanja, smjenjuju se izlivi iste iz oboljele nutrine pokondirenih pokvarenjaka.
Naslovi su uglavnom oda firerovskim obrascima super rase, istovremeno spakovani u naricateljstvo navodnih evropskih perspektiva.
Urednički darovi su se namnožili do bestida. Tajkuni koji usputno grade i medijske brloge navodnog „svetog otpora“ istovremeno gazduju „elitnim“ hotelima u kojima počesto i donji veš treba držati pod ključem.
Cijeli taj šovinistički i nacistički bunjak narastao je iza one nedavne Đukanovićeve jadikovke o ćevapima i pivu na Kraljičinoj plaži. Potom su se gorski vuci potakmičili u zavijanju nad pređašnjim elitizmom, a za gajbu piva i „deset upola s lukom“ juče i sjutra spremni su da voze u kolonama svačega, arlaučući gadluk psovki kojima se duva u vlastiti nacionalni ponos. Naravno, preneražen sudbinom Statisovih plaža Đukanović se očigledno izmakao na neko mondensko mjesto duboko prezirući istorijski usud koji je zadesio njegovu latifundiju, izigrao mu karmu i percepciju ljeta posvećenog sebi.
Čuvari plaža i Đukanovićevih maštarija tako su se usredsredili na turiste „iz regiona“, one koji u kolima dovoze i toalet papir uništavajući time svoju turističku potenciju i našu domaću proizvodnju istog.
A svi znamo, posebno rodoljubivi portali, da mi odavno ne proizvodimo ni alternativne šašine kamoli mekane toaletne tubice i rolne. Kao i u moru drugih privrednih izazova mi smo se decenijama specijalizovali samo za plasiranje sirovine.
I kada mine ovo niskobudžetno ljeto „gazde“ iznervirane prazninom i umorene dvomjesečnom gužvom „golaća“, pobjeći će negdje na obale Save i Dunava, u beograde na vodi i na fruškogorske banje, stidno trošeći svoj novac i kukajući kako su cijene ripile kao i kod nas dolje.
Skupi li su ćevapi i butkice plaćeni vlastitim novcem.
Skupi li su tuđi portuni.
Jeftin li je domaći nesojluk nenajeden od rođenja do danas.
