Piše: Kasper

Jakov Milatović je na krilima slobode doletio do mjesta predsjednika Crne Gore. Bio je to trenutak kada su ljudi vjerovali da se otvara novo poglavlje, da će zemlja konačno postati slobodna i pravedna. Sjećam se kako se tada govorilo po Crnoj Gori – „mladost, energija, promjena“. To je bio let naroda, pun očekivanja, pun nade.

Danas, međutim, taj let više liči na spuštanje, a ponegdje i na pad, mada se kaže: „I pad je let“. Jeste, „let“ u propast. Krila, koja su mu data da bi poletio, on je prisvojio da sada djeluju iznureno, slabašno. Kao da više nemaju snage da nose ni njega, a kamoli narodna očekivanja.

Da li su onemoćala? Da li su izgubila svoju snagu? To pitanje se sve češće postavlja, i to ne samo među njegovim političkim neistomišljenicima.

Let na nebu iznad Balkana nikada nije bio samo let. To je borba sa olujama koje dolaze iz svakog pravca, sa sjenkama koje vrebaju iz prošlosti. I dok su mnogi vjerovali da će Milatović pronaći sopstvenu snagu, on sve češće okreće pogled ka rukama koje nijesu prijateljske.

A let uz pomoć onih koji su ti do juče osporavali krila – nikada nije siguran. Njihova krila nose tuđe ciljeve, i u smjerovima koji su nepredvidljivi.

Danas se zato postavlja pitanje – ko zapravo drži „konce u svojim rukama“? Da li je to predsjednik, ili oni kojima se okreće tražeći podršku? Ako let nije tvoj, onda lako postaneš samo „preletačević“ na tuđem letu.

Možda će Milatović opet morati učiti da leti? Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore, ali je takođe i surovo – ono ne prašta slabost. Samo oni koji poslije pada pronađu snagu da se ponovo vinu, ostaju upamćeni.

Ko ne zna da upravlja svojim krilima, završi u tuđem jatu.

Krila slobode ne nose one koji zaborave zašto su poletjeli. Let je sloboda, pad je sramota.

Ako se konačno ne prisjeti, ko mu je dao krila, neće biti upamćen po letu, već po padu – i to onom koji se najteže zaboravlja.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi