U aprilu 2022. godine otvorena je nova galerija „Viline vode”, najavljujući jedan od najreprezentativnijih izlagačkih prostora u Beogradu. Kraj ove jeseni obeležen je izložbom slika Aleksandra Rafajlovića, a njen indikativan naslov, vrsta objave „Beograd ovo nije video!”, najvećim delom i bukvalno odgovara naslovu. Rafajlović je petu deceniju aktivan na umetničkoj sceni, a identitet njegove ličnosti, mapiran u razuđenoj stvaralačkoj genezi, manifestuje se naglašenom potrebom za osvajanjem slobode. Formirao se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka, u vreme povratka slici i estetici apstraktnog slikarstva, a ova izložba na Vilinim vodama fokusira upravo taj period – zrela slikarska ostvarenja iz prvih 17 godina Rafajlovićevog stvaralaštva.
„Osećao sam da dolazi vreme u kojem će se individualnost odvojiti od umetničkih pravaca i omogućiti veću nezavisnost od one koju vam nude pravila i okviri nekog pokreta”, govorio je autor. Slikar je izgradio svoj autorski stav na tom iskrenom ubeđenju, ispunjavajući stvaralačku praksu osvajanjem novih izbora, menjajući polje delovanja, a slikarsku paletu zamenio je foto-aparatom, koji je za njega samo produžena ruka slikara.
Nije danas grubo reći da Rafajlović živi svoju umetnost, a ta zlatna nit umetnik/delo vidljiva je u recepciji njegovog opusa. I u novim koncepcijama živelo je personalno iskustvo i izazovno pitanje kako između kreativnog rada i životnih mogućnosti ostvariti komunikaciju i postići meru mogućeg i balansiranog stanja tog suživota. Rafajlović je smatrao da rizik vodi u slobodu, a taj stav je paradigma svakog njegovog novog projekta – jedinstvena odluka da novim akcijama pogledaš u sebe. Za autobiografsku izložbu „Slikao sam Airtona Senu” na određeni način demistifikovao je svoj rad uličnog slikara u ime slobode vrhunskog stvaralaštva. Stav osvaja dimenzijom iskrenosti, lične hrabrosti i poštenja, a izložba je nagrađena 2003. „Politikinom” nagradom. Poznat je i kao hroničar raskošnog porodičnog stabla bokokotorske slikarsko-duborezačke škole, u čijoj lozi je i sam slikar, 12. potomak – monaško strpljenje.
Jedinstvena Rafajlovićeva odluka bila je i posvećenost traganju za svojim slikama rasutim po drugim zemljama i gradovima bivše Jugoslavije i Evrope (Pariz, Rijeka, Titograd, Dubrovnik, Lisabon, Zagreb…), a taj period (1983–2000) poklapa se sa političkim previranjima i ratovima u još uvek zajedničkoj državi. Nomadski život, tipičan za taj slikarev životni period u Evropi, kada promene nisu ostavljale dovoljno prostora za brigu i selidbe slika, dodatno je oblikovao njegovu umetničku praksu.
U kontekstu Rafajlovićeve recentne produkcije, taj stvaralački period je značajan i logična je želja da u postojeći memorijski kod profesije unese odsutne slike, od kojih neke nisu ni izlagane. Kako je umetnik svoju istraživačku vrlinu posvetio detektovanju desetina „zaboravljenih” radova i doveo ih u Srbiju, to je zaista impresivan poduhvat.
Sam uspeh ovog kreativnog poduhvata je fantastičan jer je u poetskom diskursu radova sačuvan autentični slikarski govor; ritam i energija gesta, bojene pasaže plavih, crvenih i okernih tonova slede dramski naboji umnoženih crnih poteza. Struktura postavke je pažljivo vođena, a više desetina slika velikih formata (po 5–6 metara kvadratnih) prati vizuelne jedinice radova manjih dimenzija, koje postojanim slikarskim vrednostima toniraju vizuelnu simfoniju čitave izložbe.
Na postavci su izloženi panoi sa nazivima radova sa samostalnih izložbi iz 1983, 1984… koji, svojim harmonizovanim naslovima „Zabran”, „Rečni časovnik”, „Lov”, „Čuvar svetla”, asociraju na haiku poeziju. Nije jednostavno odabrati amblematsku sliku na postavci „Beograd ovo nije video!”, ali delimo mišljenje da je to „Tajna večera” iz 1991, izlagana na Bijenalu mladih u Rijeci. „Dolazak velike svečanosti” je ime slike izlagane 1983. godine na magistarskoj izložbi Aleksandra Rafajlovića.
Stvaralački kontinuitet je ostvaren. Slikareva izložba u Galeriji „Viline vode” predstavlja veliku svečanost, posebno značajnu u umetničkom i kulturnom kontekstu, uprkos današnjoj distopijskoj Srbiji.
(POLITIKA)
