Piše: Emilo Labudović
Nebrojeno puta sam se pitao gdje je donja, ona najprizemnija, granica ljudskog ne pada nego sunovrata, i koliko čovjek može da bude nečovjek pa da se iskaže u punom svjetlu vlastite samodestrukcije? I kad god mi se učini da niže ne može, uvijek se neko postarao da me demantuje i prenerazi.
Kao neko ko je godinama bio u vrtlogu političkog i društvenog meteža, u orkanu promjena koji je tutnjao državom i na sopstvenoj koži iskusio ono najgore od svega toga, mislio sam da sam svikao i oguglao na sve. I na političke sporove, na mržnju sa i bez razloga, na psovanje, guranje, pendrekanje i trovanje suzavcima i bojnim otrovima, na grube i opore riječi, psovke i blaćenje svih vrsta. I uvijek sam se držao đedovog nauka da se uzaludno sa konjem utrkivati i sa budalom ubjeđivati, jer niti konja možeš pobijediti, niti budalu urazumiti. A tek onda kad ove dvije kategorije zamijene mjesta, ili se, još gore, pojave kao simbioza obje varijante.
Da pojasnim: kad je neko konjoglava budala.
Juče, na jedan od najstradalnijih datuma u novijoj istoriji našeg naroda, oglasi se jedna konjoglava budaletina i pozdravi zločinačko i na međunarodnom pravu neutemeljeno bombardovanje i satiranje sopstvene države. Neko bi možda rekao: politički stav na koji svako, pa i ova konjoglava budaletina, ima pravo. Ali, i političko razmišljanje, svrstavanje, navijanje, mržnja i anatemisanje moraju imati nekakvu granicu. Naročito kada je o državi riječ. I ne toliko zbog države, njoj neće biti ni bolje ni gore od toga, već zbog sopstvenog dostojanstva. Jer, reći za majku, a država je, i kad je najgoraja, majka, da je kurva i da je zaslužila da bude kamenovana nema ama baš nikakve veze sa intelektualnim viteštvom ni praktikovanjem opozicione slobode.
Može se, i poželjno je, žestoko kritikovati državnu politiku, ukazivati na njene greške i promašaje, ali lagati, izmišljati i, neka mi oproste čitaoci, popišati se po mrtvom konju je baš – konjski. Tim prije što je i slijepcima odavno jasno da je 24. mart prije 26 godina, nad jednom nemoćnom državom, bila već toliko puta demonstrirana situacija koju je Andrić tako dubokoumno sažeo u svojoj priči „Aska i vuk“.
Ali, „čuveni“ ( uglavnom po budalesanju i pljuvanju) LJubiša, opravdavajući nezapamćeni zločin i nevine žrtve, djecu pogotovo, pade, čini mi se, najniže što se moglo. Kažem, čini mi se, jer kad god mi se učinilo da je nešto dno dna i da gore i niže ne može, uvijek sam spoznavao da može. Jer znam ja nas, je*’o ti nas, što je neko davno rekao, mi smo narod koji može da porodi takav šljam, nerod i izdajice da je to čudo božje.
A LJubiša? On me podsjeća na jedan, malo preudešen, stih „Rokera s Moravu“ koji bi mogao da glasi: „turio LJubiša mozak da se ‘ladi, pa zabiravio da ga opet vrati“!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
