Piše: Mihailo Medenica
Mislim, bili smo sve, od „Šarli Ebdoa“ preko Notr Dama do kengura i koala, presamićivali smo se od bola nad žalovnom sudbinom polja maslačaka na Obali Slonovače, saosećali sa impotencijom medveda na Aljasci, strepeli za opstanak kolonija komaraca u Azerbedžanu, oduševljavali se „aktivizmom“ Grete Tunberg, onog čuda od genetski modifikovanog deteta, pa je valjda logično da sada saosećamo sa narodom Novorusije, zar ne?
Zapravo, ne!
Mislim, ok, nije u redu to što ukrajinski fašisti čine, što u besomučnim granatiranjima ginu deca, starčad, što im se domovi premeću u pepelišta, ali, opet, to su samo Rusi.
Nije kao da je poskupeo espreso po kafićima pa da imamo realan razlog da dignemo glas, ipak su taj Donjeck i Lugansk toliko daleko i takva zabit da ni valjanog selfija verovatno nisu vredni…
Ipak su to samo Rusi, rekoh, nije da su neka ugrožena biljna vrsta, a vala ni istorijska znamenitost, tek neki divljaci koji bi samo da budu svoji na vekovnom svojemu ali im neki fini fašisti ne daju, no…
Hoću da kažem – nije zapad, nije IN, suviše je to paorska priča, onako nekako musavo i kaljavo, Rusi, bre, a njih je kao i nas vazda previše pa da i jedan jedini ostane.
Mislim, nema veze što su vekovima stradali za nas, što su ginuli za Srbiju kao da prag svog doma brane, što su ih majke sa blagoslovom ispraćale da im se ne vrate sa zavetne srpske zemlje – ipak su to samo Rusi, normalno je, valjda, da ginu, rođenjem, baš kao i mi, ponesu i svoj krst i krstove predaka što im se humke ne znaju, pa za šta su tako raspeti nego za stradanje..?
Nije baš da su retka vrsta noćnog leptira pa da se onoliko uzbudimo, ili ne daj Bože obespravljena seksualna manjina, znači bismo tad šta nam valja činiti ali ovako-najbolje nam je ne činiti ništa pa možda i prođe, ko osip na preponama…
E, zbog toga i napisah s početka: „Kad krećemo s projektom?“, jer u nas je sve postalo projekat, sve je nekakva tabela i sve je u računici.
Saosećamo na komad i kilo, a zna se da kilo zapadne žive vage nikako nije isto što i kilo istočne, pa nek je i sve manje živa, ne mari, ima tih Rusa vazda previše, baš kao i nas.
No, iskreno i ne očekujem da se šta promeni jer na stradanje braće i sestara po enklavama presvetog Kosova i Metohije smo osetljivi koliko i međed na ubod komarca u guzicu, pa što bi smo se prenuli na krv nevinih iz tamo nekog Donjecka i Luganska?
Nije IN, rekoh, suze čuvamo za svoje krvnike, ipak su nas oni grobovima zadužili, a Rusi…pa ničim osim životima, ništa naročito, ko da je podvig postradati na tuđoj zemlji ljubeći je ko svoju livadu.
Srbin se udavio u kratkom espresu, potraga traje, male su šanse da bude pronađen…
(Izvor: IN4S)
