Piše: Petar Petrović

 

Prvi krug predsjedničkih izbora je bio atipičan u odnosu na sve prethodne izbore, umjesto borbe da se porazi diktator borba se vodila da Andrija Mandić ne uđe u drugi krug i on bude taj koji će pobijediti Đukanovića. Kampanja je bila potpomognuta sa nekim medijima i nevladinim sektororom koji su dugi niz godina bili prepoznati kao Đukanovićeva desna ruka i koji su zapravo bili puki izvršioci dobijenih zadataka sa strane.

U takvim uslovima Andrija Mandić se ponašao patriotski, mudro i državnički, onako kako samo on to umije.  Na prljavu kampanju je odgovorio rukom pomirenja prema svima i pokazao je put kojim Crna Gora treba da se dalje kreće.

Od svojih protivkandidata je optuživan da samo što nije napravio koaliciju sa DPS-om, da će mu Đukanović dati dio glasova da uđe u drugi krug, koji je dogovoren da u njemu Đukanović pobijedi, a išlo se i toliko daleko sa podmetanjima da je sav progon, hapšenje i sudski procesi lidera DF bili namješteni i za koje su oni dobijali pare.  Takva prljava kampanja je protivkandidatima dala i neke rezultate jer od straha da bi uz pomoć stranih ambasada Mandić mogao izgubiti u drugom krugu je natjeralo neke glasače da zažmure i glasaju za Jakova Milatovića.

Na sve te napade odgovor je bio dostojanstven, pomirljiv sa samo jednim ciljem da se Đukanović detronizuje. Ovakav odnos lidera DF- a Andrije Mandića je garancija da su glasači u sigurnim rukama, da će znati da to cijene i da će na narednim izborima ova ogromna podrška od 20 posto biti još veća. Drugi krug predsjedničkih izbora će, kako je to i Božja pravda, isključivo zavisiti od glasača Demokratskog fronta.

Rezultat kandidata Jakova Milatovića i Alekse Bečića na jednoj strani i Mila Đukanovića i Draginje Vuksanović na drugoj su približni.  Skoro 70 hiljada glasova Andrije Mandića će nesumnjivo odrediti pobjednika i budućeg predsjednika Crne Gore, a kome će oni otići nema dileme, jer Andrija Mandić je prvi, odmah poslije objavljivanja nezvaničnih rezultata, pozvao sve da u drugom krugu daju snažnu podršku i glasaju za rušenje Mila Đukanovića.

Poziv je uputio ne čekajući ni odluku Glavnog odbora, bez uslovljavanja, nagodbi i tvrđenja pazara.  Iskreno i od srca, kao i uvijek, beskompromisno u borbi protiv Đukanovićevog režima.
Borba protiv diktatorskog režima je bila kao maratonske fudbalska utakmica.

Borbu je tokom čitave utakmice vodio DF, potom negdje u drugom poluvremenu bojažljivo su ušle Demokrate, u produžetcima i URA, da bi prilikom izvođenja penala sa klupe podignut tek pridošli igrač, koji je u prelaznom roku stigao sa strane kao pojačanje, i kome je igrom slučaja pripalo da izvede odlućijuçi penal koji je poslao Mila Đukanovića u političku penziju.

Drugi april će biti istorijski dan kada će Đukanović konačno otići, a najveću zaslugu za to ne pripada ni PES ni samom Jakovu Milatoviću, već onima političarima i građanima koji se u proteklih trideset godina nikada nijesu PRODALI NI PREDALI.

Jakov Milatović i PES će pobjedu slaviti više iz ličnih i političkih razloga, ali ne mogu tu pobjedu osjetiti nikako iz duše kao narod koji se ćitavo vrijeme Đukanovićeve vladavine istinski borio protiv njega.

Drugoga aprila oko Jakova Milatovića, na otvaranju šampanjca biće sigurno dosta onih koji su mnogo puta zajedno otvarali šampanjac sa Milom Đjukanovićem, možda će biti i Zdravko Krivokapić da zabrani, kao i tridesetog avgusta, da se skandira Milo lopove. Na drugoj strani, na ulicama crnogorskih gradova će biti slobodarski narod koji će slaviti teško osvojenu slobodu i pad poslednjeg diktatora u Evropi.

Tagovi