ĐETIĆI U VASIONI (FINALNO ODBROJAVANJE)

Piše: Zvezdan Vaseljenski

Tog jutra, na još jednoj svakidašnjoj i sumornoj sjednici najljepše i najumnije vlade ikada, matematičku genijalnost mlađanog Abazovića nježno je dodirnula astronomska proliferacija u srcu još mlađeg Jokaša. Nevjerovatni kvantni skok koji mogu osjetiti samo takvi hipotalamusi kakvi su u njih dvojice, uveo je čitavu vladu u stanje potpune antimaterije. Talas se osjetio i u samom CERN-u i sasvim bi jasno da se potraga za Higsovim bozonom završila tog jutra na obalama Morače.

Juče smo bili svjedoci istorije. Mlađani premijer nemirne kosice i još nemirnijeg duha nas šilje u kosmos…Znava sam da je njemu Crna Gora mala, ali kosmos…ko je moga očekivati! Odosmo u orbitu…Crnogorci u orbiti…

Ne znam kad je sve počelo. Držalo se u tajnosti, ali da sam osjećao da će nas obradovati – e, za to sam imao feeling.
No kako! Pa valjda smo, nakon Lajke i šetanja Amera po Mjesecu (neki tvrde da je laž), i mi došli na red.
Dritan, Joko, dr Pavićević…sve ljudi s druge planete. Pričao sam, ali mi niko nije vjerovao. Evo sad trijumfa, evo dokaza!
Već čujem: Alooooo Luča, ođe Ćemovsko….Lajka, pritisni žuto dugme, Lajka, povuci ručicu…Joko, ne diraj ništa…Prijem!

I dok raketla „Đekna“ para niđe plavlje nebo no što je kod nas, ushićenost probija zvučni zid. Rekoše da nam je zadnjih 30 godina glava bila u oblacima. Kukala ti majka, kud ćemo sada s njom??
Čuvaj se, Vaseljeno! Mi stižemo…