Djeca me zadirkuju, jer nisu svjesna koliko je celijakija uticala na moj život
Foto:Printscreen
Ko bi rekao da život može da se preokrene za 180 stepeni niotkuda… Imam 16 godina i profesionalno se bavim alpskim skijanjem. Na prvi pogled, izgleda kao da je sve pod kontrolom – putovanja, planine, treninzi, takmičenja… Međutim, mnogo ljudi ne zna, iza svega toga, krije se moja svakodnevna borba sa celijakijom. Celijakija je autoimuno, doživotno oboljenje, koje imaju osobe sa genetskim rizikom. Kada unesem gluten – protein iz pšenice, ječma i raži – imuni sistem pogrešno reaguje i gluten prepozna kao opasnost. Specifične ćelije aktiviraju inflamaciju koja oštećuje crijevne resice. To dovodi do oslabljene apsorpcije nutrijenata u organizam, iscrpljenosti i potencijalno ozbiljnih zdravstvenih problema.
Još kao mala sam imala česte bolove u stomaku i nadutost, ali nikome ni na pamet nije padala celijakija. Išla sam s vremena na vrijeme kod raznih ljekara, ali nisam dobila nikakvu dijagnozu i svi su rekli da je moje stanje prolazno. Ali nije… U februaru 2024. godine, tokom kondicionih treninga, veče pred put na međunarodno takmičenje mi se slošilo. Nisam mogla da dođem do daha, srce mi je neobično brzo kucalo i tijelo mi je odbijalo saradnju sa mislima. Imala sam bol u grlu, koji uopšte nije ni povezan sa celijakijom. Svakako, mama me je odmah odvela da uradim laboratorijsku analizu krvi za svaki slučaj, jer je ujutro trebalo da krenem na put.
Kada su rezultati stigli, moji roditelji su se jako začudili: puno vremena provodim na planini i čistom vazduhu i bilo im je jako neobično da su rezultati toliko loši, svi parametri su bili van normalnih granica, a pogotovo gvožđe. Pomislili su da je greška. Sutradan ujutro, prije polaska na put, roditelji su odlučili da ponovim krvnu analizu. Ubrzo je stigao i odgovor da nije bezbjedno da otputujem. Tako da nisam ni otišla. Narednih dana sam jela svakakvu hranu kako bih stala na noge što prije. Pored borovnica, aronije, cvekle, morala sam da jedem i živo konjsko meso. Nakon sedam dana otišli smo kod hematologa da ponovimo analize sa nadom da je bolje. Međutim, ništa se nije promijenilo, nimalo. Imala sam sreće da je doktorka bila veoma iskusna i kada sam joj rekla šta sam sve jela, odmah je posumnjala na celijakiju i uputila me kod gastroenterologa.
Kada mi je celijakija bila sigurno potvrđena, nisam ni znala kako da reagujem. Ali nije bilo vremena za paniku. U kući smo morali da „preokrenemo” cijelu kuhinju. Očistili smo je bezbroj puta, izbacili smo sve namirnice koje sadrže gluten, zamijenili sav pribor za jelo i sve kuhinjske uređaje. Čak ni kuhinjski sunđer nije bio bezbjedan.
Najveće pitanje je bilo šta ću da jedem kad otputujem na treninge i trke. Prvih nekoliko puta je moja majka putovala sa mnom u Italiju i tamo je, očistivši kompletnu kuhinju, kupovala i spremala hranu za mene. Ali ne može uvijek mama da putuje sa mnom i nismo uvijek u apartmanu sa kuhinjom, tako da je to bilo malo nerealno. Mama je došla na ideju da mi skuva određeni broj različitih obroka koje bi zamrznula. Kupili smo putni zamrzivač, koji kada krenem kombijem na put, može da se uključi u struju, da bi hrana ostajala zamrznuta dok sam na putu, tako da je samo potrebno da svaki dan izvadim da se odmrzne, zagrijem to i imam spreman obrok. To je značilo da moram da nosim sav pribor sa sobom: viljuške, kašike, šerpu, dasku za rezanje, pa čak i indukcionu ploču na kojoj sam podgrijavala hranu ili kuvala pirinač ili različite vrste gluten-free tjestenine. Trebalo mi je vremena da se naviknem na to, jer ipak sam tada imala 14 godina. Te sezone sam totalno potonula.
U septembru iste godine krenula sam sve ispočetka, kao da nikad prije u životu nisam stala na skije. Nije mi bilo nimalo lako. Bilo je puno depresivnih talasa i preispitivala sam samu sebe da li je vrijedno i dalje trenirati ovako, sa celijakijom. Pored svega toga, moji drugari, djeca koja nikad ranije nisu ni čula za celijakiju, zapitkivali su me šta je to, šta jedem, stalno mi nudeći nešto za grickanje i kad im kažem da ne mogu da se poslužim, oni uvijek kažu: „Ja sam zaboravio da ne smiješ.” Mislim da će mi ta rečenica zauvijek ostati u glavi. Koliko god to besmisleno zvučalo ipak me je povređivalo. Svaki rođendan, izlazak, putovanje… Svi jedu nešto, dok ja mogu samo da sjedim pored i da gledam. Bilo je na skijanju puno uspona i padova, ali opet na kraju sezone kao da ništa nisam trenirala i radila. Ponovo, nisam otišla ni na jedno međunarodno takmičenje. Za mene je to bio ponovni, totalni pad. Tad me je majka pitala da li ja uopšte želim da nastavim da treniram. Ja sam joj odgovorila da ne mogu da zamislim svoj život bez skijanja, tako da je moj odgovor bio nedvosmisleno „da”. Vredno sam radila na treninzima tokom godine, pridržavajući se pravilne ishrane i polako, iz dana u dan mi je bilo sve bolje i bolje. Konačno, nakon svog tog rada uspjela sam da se vratim na scenu i da dođem do srebrne medalje u disciplini slalom na međunarodnom takmičenju u Slovačkoj u januaru 2026. godine. Bila sam pomalo i zbunjena, ali to dokazuje da kad nešto želiš, iako postoje prepreke, kako lakše, tako i malo teže, sve je moguće. To je sve dio života. Celijakija je ozbiljna i doživotna bolest na koju niko ne može da utiče, i to sam vremenom prihvatila. Deca me i dalje zadirkuju, ali to je tako jer oni nisu ni svjesni koliko je celijakija uticala na moj život.
Alergije na hranu i celijakija u velikoj mjeri utiču na svakodnevni život djece, mladih i odraslih – od izbora bezbjednih obroka i odlaska u vrtić, školu ili restoran, do stalnog opreza zbog mogućih reakcija i unakrsne kontaminacije. Nacionalno udruženje „Alergija i ja” zalaže se za veću bezbjednost hrane, jasnije deklarisanje alergena, bolju edukaciju ugostiteljskog i školskog osoblja, kao i veću podršku i razumijevanje za osobe koje žive sa alergijama na hranu i celijakijom.