Piše: dr Petar Milatović Ostroški
U zoru 24. marta 1999. godine, tačnije rečeno u 5 sati, zazvonio mi je telefon u bečkom stanu. Pozvao me konzul Miodrag Mitrović i pitao me šta namjeravam danas uoči planiranog bombardovanja.
Pitao me da li bih dozvolio da se i ambasada, konzulat i ostala jugokomunistička udruženja priključie mojim demonstracijama, jer prije toga samo sam ja u Beču organizovao masovne demonstracije, zbog čega je jugoslovenska ambasada u Beču „dobila prekor od Vlade Srbije zašto su pasivni i zašto jedino Petar Milatović Ostroški organizuje srpske demonstracije u Beču, kao i pitanje: šta uopšte rade“, a sve mi je to lično priznao Goran Bradić, tadašnji ataše za kultru i sadašnji ambasador Srbije u Švajcarskoj kad me molio, zajedno sa nekolicinom aktivista, da im dozvolim da se i oni priključe demonstracijama koje organizujem. Naravno, dozvolio sam.
Konzulu Mitroviću sam na njegovo pitanje odmah odgovorio da ću sa mojim brojnim saradnicima i svojom brojnom čitalačkom publikom i simpatizerima biti u 19 časova na Štefansplacu, u najstrožem centru Beča.
Tako je i bilo. Od 19 do 20 časova okupilo se 30 hiljada srpskih demonstranata. Tada sam otvorio demonstracije i najavio sutrašnje demonstracije na Trgu Heroja, ispred sjedišta OEBS-as, odakle ćemo kenuti do američke ambasade. Tada sam predvodio ravno 50 hiljada demonstranata od 100 hiljada Srba koji žive u Beču.
Kasnije je austrijska štampa pisala da je dobro što sam emigrant u Beču, što Srbiji ne predvodim neku stranku, jer, matematikim rječnikom rečeno, „u Srbiji bi Petar Milatović Ostroški od 6 miliona Srba na ulice izveo 3 miliona kad je u Beču polovinu Srba izveo na demonstracije“!
Ispred američke ambasade u Beču, na uglu Štrudlhofgase i Bolcmangase ulagao sam nadčovječanski napor da održim red i da pod svojom kontrolom držim masu od 50 hiljada bečkih Srba, iako su demonstranti demolirali fasade dvije zgrade ispred američke ambasade, što sam kasnije renovirao o svom trošku, zbog čega sam dobio zahvalnost austrijskog predjednika Tomasa Klestila šta sam „osvjetlao srpski obraz poslije vandalizma na demonstracijama“. Nisam kupio ulicu u Beču, ali sam nadoknadio štetu.
Tu ispred američke ambasade sam napravio spisak srpskih dobrovoljaca iz Beča da idu na Kosovo i Metohiju i taj spisak, zajedno sa dobrovoljcima, sjutradan sam uputio kod Pavla Bulatovića, koji ih je smjestio u Bubanj Potok i odatle su dobili raspored. Ne bih ovdje o ostalim detaljima.
Od američke ambasade do najstrožeg centra u Beču, dakle do Štefsans placa, morao sam da organizujem na čelu kolone živi zid sa mojim najjačijim i najrobusnijim sardanicima, kako bi spriječio stampedo do najstrožeg centra Beča.
Austrijska policija je bila u strahu pred tolikom masom revoltiranih Srba.
Kako je meni bilo to samo znamo nas dvojica, Bog i ja.
Uglavnom, stigli smo bez ikakvih nreda do nastrožeg centra Beča i tada sam sve držao pod svojom kontrolom. Poslije demonstracija lično su mi prišli Tomas Merbauer, šef policije koji je kontrolisao autrisjke policajce, i Karl Šlegel, ondašnnji austrijski ministar unutrašnjih poslova, i zahvalili su mi što sam uspio da održim red i disciplinu, da bi poslije toga prišlo nekoliko desetina austrijskih policijaca da mi lično čestitaju i izraze žaljenje što je moja zemlja onako zlikovački napadnuta.
Niz moje čelo slivale su se graške znoja. Na kraju, sjeo sam na klupu i čekao da se narod raziđe, da bi se opet sjutradan okupio na istom mjestu.
Narod je dobar i zna da sluša kad ima koga!
Kasnije sam za srpsku stvar pridobio najjaču autrijsku opozicionu stranu Slobodarsku partiju Austrije na čelu sa ondašnjim predsjednikom Hajncom Kristjanom Štraheom i organizovao sam njihovu turnijeu po Srbiji. Tada je dvanaestočlana delegacija Slobodarske partije Austrije posjetila Vladu Srbije, Patrijaršiju, održali su predavanje na beogradskom Univerzitetu, a sve sam to organizovao u saradnji sa Aleksandrom Vučićem. Poslije je štampa na njemačkom govornom području satanizovala Štrahea i mene.
Od tada evo prođe 26 godina i sa zadovoljstvom moram da konstatujem da se ništa nisam promijenio, zadržao sam isti stav, isto ondašnje zdravlje i čvrstu volju da budem na braniku srpskih vitalnih interesa sve do svoje smrti, a poslije nje borbu će nastaviti moje knjige!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
