Piše: SIBIN
Demokratija je prazan prostor politike koji ona naseljava fantomima, nekakvim duhom apstraktne (kao) većine na koju se pozivaju izvršioci vlasti koji sebe predstavljaju kao gotovo pa figure slučajnosti. „Po mom skromnom sudu, ja sam sticajem okolnosti privremeno na funkciji potpredsjednika vlade.“ dr Dritan Abazović.
Demokratija je teror, veli Orvel. Očiglednost da je tako, paradoksalno, čini da ova misao djeluje kao ludačko poimanje same demokratije.
Međutim, demokratija je za politiku ono što je kapitalizam za postmoderni svijet: jedina moguća realnost na koju se može pozivati i u čijim kordinatama uopšte sebe da promišljati.
Izvršioci vlasti u demokratskim sistemima nastoje maksimalno umanjiti svoju ulogu, malo im fali pa da se počnu zaklanjati iza inicijala, reklo bi se kako su to, u stvari, ni manje ni više do – anonimni stručnjaci koji djeluju krajnje bezinteresno u ime univerzalnog dobra. Demokratija, tako, kao da nije ljudski izum!
Vlast nestaje kad svako za nju izgubi interesovanje. Srećna društva tretiraju politiku kao nešto primitivno, ne pridaju joj nikakvu važnost, političar je u javnom životu Švedske lice kao i svako drugo koje vozi biciklo do radnog mjesta sve dok mu to vremenske prilike dozvoljavaju.
U nas („jebo ti nas!“ Ćopić), politika je popularna jer je to zona za bogaćenje na kvarno, uz to pribavlja moć ispraznim prilikama koji je onda koriste u patološke svrhe, prazneći preko nje najzatomljenije komplekse koji su zastrašujući.
Još jedan paradoks: Abaz je, u stvari, rekao istinu iako mu je to najmanje bila namjera.
