Piše: Goran Danilović, predsjednik Ujedinjene Crne Gore
Niko i nikad nije toliko bagatelisao državne simbole kao DPS.
Nažalost, to je očigledno od prvog dana njihove upotrebe.
Oni ih nikada nisu doživljavali kao istorijski video ili audio zapis državnog i narodnog trajanja – kao jasno čitljiv pečat, simbolski otisak u kojemu svako pronađe sebe ili svoje rasute djeliće.
Njima su državni simboli značili i zvučali kao znak raspoznavanja vlastite kaste, ili kao hladno oružje u razračunavanju sa ostatkom nepodnošljivog svijeta.
Nije ostalo mjesta na kojemu nisu poboli koplje i raširili zastavu i to kao neku vrstu ozlojeđenosti, a istovremeno, agresivnosti prijetnje.
Mnogo puta sam posmatrao kako rasparane ostaju da trunu nakon nekih izbora, praznika i izleta.
Ni prvi, ni poslednji put, predizborna upotreba državne zastave pokušava da bude sredstvo prijetnje ali, istovremeno, i smokvin list vlastitih nepočinstava.
Doći će neki vreli ljetnji dani a te nedužne zastave, već anemičnog izgleda, visiće sa nekih nikšićkih bandera kao umorne i zaboravljene slike nekon neuspjelog i euforičnog političkog pokušaja.
Nikada nisu naučili niti ih je bilo briga.
Zastava se ne brani zastavom niti se se voli mahanjem.
Zastava se brani životom iz kojeg viori i razumijevanjem iz kojeg se satkala.
Podizati zastave na stubove za struju, telefon, rasvjetu, na nekakve stožine i dalekovode, u znak radosti i oduševljenja, mogu samo oni koji patriotizam mjere vlastitim idiotizmom. I ne pitajte me da li bih tako govorio i o drugoj zastavi. Da. Govorio bih.
Zastava se ne stavlja na pritke, kolja, razvaline i kokošare jer to više nije simbol pobjede i trajanja.
Tada je riječ o avetluku koji se prećutkuje iz sažaljenja.