Episkop Nikolaj (u svijetu Nikola Velimirović) rođen je 23. decembra 1880. u selu Leliću od roditelja Dragomira i Katarine. Poslije osnovne škole, gimnazije u Valjevu i Bogoslovije u Beogradu upisao se na Starokatolički bogoslovski fakultet u Bernu, Švajcarska, gdje je 1908. odbranio doktorsku disertaciju Vjera u Hristovo vaskrsenje kao osnovna dogma Apostolske Crkve. Iduće godine odbranio je disertaciju o Berkliju u Ženevi.
Dvadesetog decembra 1909. zamonašen je u manastiru Rakovici i rukopoložen u čin jerđakona i jeromonaha. Po želji Mitropolita Srbije Dimitrija, jeromonah Nikolaj provodi izvjesno vrijeme u carskoj Rusiji, koju će doživotno nositi u duši i sa Rusima u Jugoslaviji i Americi biti u stalnoj i tijesnoj vezi.
Želeći da upozna zapadni svijet o nečuvenim stradanjima srpskoga naroda za vrijeme Prvog svjetskog rata i o pravednoj borbi koju je Srbija vodila za svoje oslobođenje, srpska vlada je odlučila da uputi u Englesku i Ameriku jeromonaha dr Nikolaja (Velimirovića).
Osvrćući se na svoju misiju u Americi u toku Prvog svjetskog rata, episkop ohridski Nikolaj je pet godina docnije pisao: „Prije pet godina ja sam bio u Americi. Tada sam bio poslat od srpske vlade da posjetim mnogobrojne jugoslovenske kolonije u ovoj zemlji, te da našem narodu objasnim značaj titanske borbe koju je vodila malena Srbija sa velikom austrijskom carevinom. Svojim mnogobrojnim rezolucijama narod jugoslovenski tada se izjasnio za Srbiju i njene ideale.”
Prije izbora za episkopa jeromonah Nikolaj je bio suplent Bogoslovije Svetoga Save u Beogradu. Sveti Arhijerejski Sabor Kraljevine Srbije izabrao ga je za episkopa žičkog 1919. godine. Već 1920. godine episkop Nikolaj po vlastitoj želji prelazi u Ohrid. Poslije donošenja Ustava Srpske pravoslavne crkve 1931. godine, sprovodi u djelo sjedinjavanje eparhija Ohridske i Bitoljske u jedinstvenu Ohridsko-bitoljsku eparhiju sa sjedištem u Bitolju.
Za vrijeme svog arhipastirstvovanja u ovoj eparhiji episkop Nikolaj stvara u manastiru Kalištu centar ženskog monaštva, koji će pored manastira Hopova i Kuveždina biti rasadnik srpskog monaštva i popuniti mnoge prazne i opustele, za vrijeme Prvog svjetskog rata, srpske manastire. Ohridski pustinjak, kako je episkopa Nikolaja nazvao jedan od najumnijih Srba našega vremena, iz Ohrida, i kasnije iz Bitolja, upravlja u ime Srpske pravoslavne crkve cjelokupnim bogomoljačkim pokretom. „Magnetizmom svoje ličnosti on je privukao i usmjerio latentnu religioznost narodnih masa.
I tako je, pod njegovim uticajem, dvadesetih godina ovoga vijeka organizovan taj vjerski pokret, prevashodno seljački, koji je impresionirao pobožnošću i molitvenom revnošću.” Bogomoljački pokret dao je „samo Hilandaru dvadesetak iskušenika i monaha. Od članova Narodne hrišćanske zajednice stvorene su monaške matice u mnogim našim manastirima.
Zahvaljujući ovom pokretu episkop Nikolaj je obnovio monaški život u zapustjelim manastirima u Ovčaru i Kablaru.”
Pored misionarskih kurseva episkop Nikolaj organizovao je sabore Hrišćanske zajednice „na kojima je dolazilo hiljadama bogomoljaca iz svih krajeva i na kojima je izuzev dva slučaja uvijek prisustvovao i govorio vođa pokreta episkop Nikolaj. Pored nekoliko časopisa Pravoslavne narodne hrišćanske zajednice objavljivane su svake godine knjige i knjižice.” Do 1941. godine izdato je u toj biblioteci preko stotinu većih ili manjih knjiga vjerske sadržine.
Tri godine po smrti episkopa žičkog Jefrema, episkop ohridsko-bitoljski Nikolaj izabran je 21. juna 1936. za episkopa žičkog. Nakon njegovog ponovnog dolaska, Žička eparhija je doživjela svoj duhovni preporod. Obnovljeni su mnogi manastiri i podignuti novi parohijski hramovi. Na svakom koraku osjetila se snažna ruka episkopa Nikolaja. „S njim počinje jedna nova epoha. On nije privukao Crkvi samo narodne mase nego je nadahnuo i jednu duhovnu elitu…”
Episkop Nikolaj je znao da se uspne na vrh svake duhovne oblasti ili književnog rada koga bi se dotakao. U svemu i vazda prvi ili među prvima: kao besjednik i pjesnik ne manje nego kao misionar, mislilac i prorok.
Vladika Nikolaj je obnovio srpsko crkveno besjedništvo i sam je bio „najveći besjednik u istoriji Srpske crkve”. Njegova djela, do sada sabrana, „iznose trinaest tomova, misionarski rad vladike Nikolaja bio je po obimu ogroman, a po sadržaju svestran i može se samo porediti sa djelatnošću Svetog Save. U svojstvu misionara Srpske crkve putovao je između dva svjetska rata na Zapad, prvenstveno u Englesku i Ameriku, no i u okolne balkanske zemlje, u Carigrad, ali najviše u Grčku, gdje je redovno posjećivao Svetu Goru i zalagao se za obnovu hilandarskog opštežića.
Učestvovao je na brojnim međunarodnim i međucrkvenim sastancima, jer se interesovao za ekumenizam i sprijateljio s predstavnicima Anglikanske i Episkopalne crkve. Sarađivao je 1930. na Predsabornoj konferenciji Pravoslavnih crkava održanoj u svetogorskom manastiru Vatopedu. U zemlji se zalagao za restauraciju starih crkava, manastira i drugih spomenika. Odlikovao se takođe svojom humanitarnom akcijom, podizao dječje domove i hranilišta, od Bitolja pa do Čačka, Gornjeg Milanovca, Kraljeva i Kragujevca.
Prilikom konkordatske borbe, 1937. godine, episkop Nikolaj je ustao u zaštitu životnih interesa Srpske pravoslavne crkve živom i pisanom riječju, a onda je došao rat. Odmah poslije njemačke okupacije episkop Nikolaj je interniran u manastir Ljubostinju, da bi kasnije bio premješten u manastir Vojlovicu. Ovdje je bio zatočen zajedno sa patrijarhom srpskim Gavrilom. Iz manastira Vojlovice Nijemci su ih 14. septembra 1944. godine odveli u logor Dahau. Oslobodili su ih Amerikanci kada su ušli u Kicbil 8. maja 1945.
Poslije svog oslobođenja episkop Nikolaj se nije vratio u komunističku Jugoslaviju. Izvjesno vrijeme je živio u Engleskoj, a zatim se preselio u Ameriku. „U Americi je do posljednjeg daha nastavio misionarsku aktivnost. Pored mnogih besjeda i knjiga napisanih u emigraciji, radio je kao profesor pravoslavnih bogoslovija.
Predavao je u srpskoj Bogosloviji Svetog Save u Libertivilu, ali je najviše živio u ruskoj sredini, kao predavač u Akademiji Svetog Vladimira u Njujorku, Bogoslovijama Svete Trojice u Džordanvilu i Svetog Tihona u Saut Kananu (Pensilvanija), gdje je i umro 5. (18) marta 1956. Bio je sahranjen pokraj srpskog manastira Svetog Save u Libertivilu”, a 1991. godine prenijet je u svoj rodni Lelić.
Tropar glas 8.
Zlatousti propovjedniče Vaskrsloga Hrista, putovođo roda srpskog krstonosnog u vjekove, raspevana Liro Duha Svetoga, ponose i ljubavi monaha, radovanje i pohvalo sveštenika, učitelju pokajanja, svenarodni Vladiko, čelovođo bogomoljne vojske Hristove, Sveti Nikolaje Srpski i Svepravoslavni, sa svima svetima Nebeske Srbije moli Jedinog Čovjekoljupca: da podari mir i slogu rodu našemu.
Kondak glas 3.
Rodio se jesi u Leliću srpskom, arhipastir bio u Ohridu Svetonaumskom, na prestolu Svetog Save u Žiči si stolovao, narod Božji Jevanđeljem učio i prosvijetio, za Hrista i stradanje u Dahau pretrpio; toga radi proslavi Te, Svetitelju, Nikolaje Novi Bogougodniče!
(Svetigora)
