Sveti evanđelist Marko bijaše porijeklom Jevrejin, iz plemena Levijeva, učenik svetog apostola Petra i njegov ljubljeni sin u Duhu Svetom. Sveti Petar ga spominje u svojoj poslanici, govoreći: Pozdravlja vas crkva s vama izabrana u Vavilonu, i Marko sin moj (1. Petr. 5, 13). Sin ne po tijelu nego po duhu, rođen blagovješću i banjom svetog krštenja. Sveti Marko bijaše uvršten u lik svetih Sedamdeset apostola Hristovih.
Najprije je pratio svetog Petra, i bio postavljen od njega za episkopa. A kad je s njim bio u Rimu, on na molbu vjernih napisa Sveto Evanđelje. Jer hrišćani u Rimu moliše ga da im napiše ono što im je sa svetim Petrom usmeno kazivao o Gospodu Hristu. On se odazva njihovoj molbi i napisa Sveto Evanđelje, i prvo ga pokaza samom apostolu Petru.
Sveti Petar ga pročita i posvjedoči kao istinito, i preporuči ga svima da ga čitaju i da vjeruju onome što je napisano u njemu. Zatim od svetog apostola Petra bi sveti Marko poslat najprije u Akvileju na propovijed Božje riječi, a potom u Egipat. I tako u Aleksandriji sveti Marko bi i prvi propovjednik Evanđelja i prvi episkop.
Egipat sav bijaše pritisnut gustim mrakom neznaboštva, i idolopoklonstva, gatarstva i zloće. No s pomoću Božjom sveti Marko uspje da posije sjeme nauke Hristove po Libiji, Amonikiji i Pentapolju, i da ih prosvijetli svjetlošću svete vjere i Hristu privede. Čudotvoreći svuda, on crkvama postavi episkope, sveštenike i đakone, i mnoge ljude nauči tako vrlinskom životu, da su se i nevjernici tome divili i hvalu odavali.
Dostoverni crkveni istoričari, Jevsevije Kesarijski i Nikifor Ksantopul, bilježe kako znameniti jevrejski filosof Filon, koji se dobro upoznao sa svetim Petrom u Rimu, pišući mnoge pohvale o aleksandrijskim i uopšte egipatskim hrišćanima, koje je sveti Marko uputio, kaže i ovo: Ovi hrišćani ostavljaju privremena bogatstva i sva svoja imanja, i ne žele da išta svoje imaju na zemlji.
I na kom god se mjestu oni nalaze, svuda imaju za molitvu svoje posebne i osvećene hramove. U tim hramovima oni pobožno i čisto vrše svoje tajne, ne baveći se u njima nikakvim svjetovnim poslovima. Oni tamo samo čitaju Svete Knjige, i po svom običaju slave Boga pojanjem. Neki od njih napuštaju gradove i, odbacivši sve svjetovne brige, žive u poljima, u gradovima, u pustinjama, čuvajući sebe od zajedničkog boravljenja s ljudima, jer znaju da je druženje s ljudima drukčijeg života smetnja za vrlinu.
U njih je uzdržanje i umrtvljenje tijela temelj, na kome zidaju ostala dobra djela. Nijedan od njih ne jede prije sutona, niti pije; a neki tek četvrtoga dana uzimaju hranu. Najiskusniji pak među njima u tumačenju i razumijevanju Svetog Pisma, ne mogući da se zasite tom duhovnom hranom bogorazmišljanja u Božanskom Pismu, po čitavih šest dana se i ne sjete za tjelesnu hranu.
Niko od njih ne pije uopšte vina, niti jede mesa, niti išta od živih stvorenja. Za njih je naslada hljeb sa solju i vodom. Ima i hrišćanskih žena koje su navikle na takav život. Mnogo je njih već ostarelih u djevičanstvu. Čuvajući dobrovoljno i pobožno čistotu tijela, i učeći se onoj mudrosti, osvećuju se ne samo srcem nego i tijelom, i smatraju da je nepristojno da sladostrašću služi sasud, ugotovljen za primanje mudrosti, i da služi tjelesnom rađanju ono lice, koje želi netruležno i besmrtno sjeme Božje riječi, od koga se rađa plod koji nikada ne umire.
Tumačenje Svetog Pisma oni dobijaju od svojih najstarijih. U Svetom Pismu oni traže duhovni smisao i skrivene tajne, jer smatraju da je samo Sveto Pismo kao vidljivo tijelo, a njegov tajni smisao kao nevidljiva duša. Oni rano ustaju na slavoslovlje Božje i molitvu, na pojanje i slušanje Božje riječi, posebno muškarci, a posebno žene. Neki od njih provode po sedam nedjelja u neprekidnom pošćenju.
Kod njih je sedmi dan u velikom poštovanju. Pripremajući se za ovaj dan i ostale svoje praznike, oni spavaju na zemlji. Božju službu vrše sveštenici i đakoni; a nad svima njima je starešina episkop (Crkv. Istorija II, 17).
Tako piše Filon Jevrejin o učenicima svetog Marka i o svetim običajima Crkve Božje, prvenstvujuće u Duhu Svetom i u predanjima apostolskim. Tako sveti Marko mnogostradalnim trudovima svojim obradi u Egiptu vinograd Hristov, imajući svoj episkopski presto u Aleksandriji, gdje mučenički skonča.
O stradanju svetog evanđelista Marka blaženi Simeon Metafrast piše ovo: U vrijeme kada se sveti apostoli raziđoše po svijetu radi propovijedi Evanđelja, sveti Marko po Božjoj volji dođe u Egipat. A božanstveni kanoni svete apostolske Crkve nazvaše ga evanđelistom, jer on bijaše prvi propovjednik Evanđelja Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista u cijelom Egiptu, u Libiji, Marmarikiji, Amonikiji i Pentapolju. Svi žitelji tih zemalja bijahu neobrezana srca i okoreli idolopoklonici, ispunjeni svake nečistote i služitelji nečistih duhova…
Po svima gradovima, i selima, i raskršćima oni podizahu idolšta i postavljahu idole; i u njih bijahu čaranja, gatanja, vrađbine, i sva demonska sila, koju Gospod naš Isus Hristos razruši i uništi dolaskom Svojim. Kada božanstveni evanđelist Marko propovijedaše nebesko carstvo Hristovo u pentapoljskom gradu Kirineji, on satvori velika čudesa: riječju božanske blagodati bolesne iscjeljivaše, gubave očišćavaše, nečiste i zle duhove izgonjaše.
Prosvijećeni tom apostolskom propovijeđu i čudotvorstvom, mnogi povjerovaše u Gospoda našeg Isusa Hrista, porazbijaše svoje idole, porušiše idolšta, i krstiše se u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Tamo mu bi naređeno Duhom Svetim da ide u Aleksandriju i sije dobro sjeme Božje riječi. Kao silan i sjajan podvižnik, sveti Marko se svesrdno pripremi da krene na taj podvig. Pošto se oprosti sa bratijom, on im reče: Gospod moj naredi mi da idem u grad Aleksandriju. Bratija ga ispratiše sve do lađe, i pošto jedoše hljeb sa njim, oni ga otpustiše govoreći: Neka ti Gospod Isus Hristos ustroji dobro putovanje!
Otplovivši odatle, sveti Marko stiže drugog dana u Aleksandriju. Pošto se iskrca iz lađe, on dođe u mjesto zvano Mendion. I kad uđe na gradsku kapiju, njemu se raspade sandala. Vidjevši to, apostol reče sebi: Zaista mi je ovaj put srećan. I ugledavši obućara koji je krpio staru obuću, dade mu svoju sandalu. Šijući sandalu obućar slučajno probode šilom svoju lijevu ruku i, jauknuvši, prizva Boga, kao što to biva u takvim slučajevima.
Čuvši ime Božje, apostol se obradova duhom, i reče u sebi: Moj put Gospod učini srećnim. – A rana na ruci obućarevoj bijaše velika, i silna krv iđaše iz nje. Sveti Marko pljunu na zemlju, načini kal od pljuvačke, i pomaza obućarevu ranu, govoreći: U ime vječito živog Isusa Hrista budi zdrav! – I odmah se izliječi rana, i ruka postade zdrava.
Kad obućar vidje takvu silu ovoga čovjeka i dejstvo njegovih riječi, i kad po licu pozna čisto i vrlinsko žitije njegovo, reče mu: Molim te, čovječe Božji, hajde mojoj kući i provedi dan kod mene sluge tvoga, da zajedno hljeb jedemo, pošto si mi ukazao ovu milost. Apostolu to bi milo, i odgovori: Gospod neka da tebi nebeski hljeb života!
Obućar sav radostan, odvede apostola domu svome. A sveti Marko, ušavši u njegov dom, reče: Neka blagoslov Gospodnji bude ovdje! Pomolimo se, brate, Bogu! – I satvoriše molitvu zajedno. Po molitvi sjedoše da jedu, i stadoše s ljubavlju razgovarati među sobom. U razgovoru obućar upita svetitelja: Oče, ko si ti, i otkuda tvoja riječ ima toliku silu?
Sveti Marko mu odgovori: Ja sam sluga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg. Čovjek na to reče: Želio bih da vidim tog Sina Božjeg. Sveti Marko mu odgovori: Ja ću ti Ga pokazati.
I stade mu kazivati Evanđelje Isusa Hrista, i pokazivati iz Proroka što je o Gospodu našem bilo pretskazano. Obućar na to reče: Ja nikad nijesam čuo za Sveto Pismo o kome ti govoriš, već za Ilijadu i Odiseju, i što mudruju egipatski mladići. – Sveti Marko mu onda izloži učenje o Hristu, i dokazivaše mu da je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom.
I vjerova obućar riječima svetoga Marka, videći njegova znamenja i čudesa, i krsti se sav dom njegov i veliko mnoštvo žitelja toga mjesta. Ime pak obućaru bijaše Anian. A pošto iz dana u dan rastijaše i uvećavaše se broj vjernih, čuše starešine grada da je k njima došao neki Galilejanin i huli bogove njihove, i zabranjuje da im se prinosi žrtva. Stoga tražahu da ga ubiju; i pravljahu zasjede, ne bi li ga kako uhvatili.
Saznavši za ovu zavjeru, sveti Marko postavi vjernima za episkopa Aniana, i tri prezvitera: Maleona, Savina i Kerdona, i sedam đakona, i drugih jedanaest klirika, da služe Crkvi. A sam pobježe odatle, i dođe opet u Pentapolj. I provede u Pentapolju dvije godine, gdje produži utvrđivati svoje ranije djelo. I postavi u okolnim pokrajinama i gradovima episkope, prezvitere i klirike, pa se ponovo vrati u Aleksandriju.
I nađe da se bratija umnožila u blagodati i vjeri Gospodnjoj, pa bijahu i crkvu sagradili u primorju, u mjestu Vukula. I pravednik se veoma obradova tome i, preklonivši koljena, proslavi Boga. I provede u toj crkvi dugo vrijeme. A hrišćani se umnožavahu, i potsmjevahu se neznabošcima, i idole njihove ružahu.
A kad neznabožni gradonačelnici doznaše da je sveti Marko došao u njihov grad, i živi u njemu, ispuniše se ljubomore i zavisti pošto čuše da on tvori mnoga čudesa: iscjeljuje bolesne, gluvima daje sluh a slijepima progledanje. I stadoše ga tražiti, i ne nalazeći ga oni škrgutahu zubima, i po idolštima svojim poganim i pirovima idolopokloničkim oni ljutito vikahu: Veliku nam muku zadaje onaj mađioničar i čarobnjak!
Uto nastade presvijetli praznik Uskrs, dan Hristova Vaskrsenja, dvadeset četvrtog aprila. U isti dan pade i nečestivi praznik neznabožačkog poganog boga Serapisa. Na Uskrs sveti Marko služaše u crkvi božanstvenu službu. Ogromna rulja neznabožaca napade iznenada na crkvu, uhvatiše svetitelja, vezaše ga čvrsto oko vrata, i počeše vući po kaldrmi vičući: Povucimo ovog vola u obor!
A sveti Marko blagodaraše Hrista Boga govoreći: Blagodarim Ti, Gospode Isuse Hriste što si me udostojio da stradam za ime Tvoje! – A vučen bi svetitelj po zemlji punoj oštrog kamenja, i iz izranavljenog tijela njegovog lijaše se krv cijelim putem.
Kad pade veče, neznabožni idolopoklonici vrgoše u tamnicu svetog apostola, dok se dogovore kojom smrću da ga umore. A u ponoći, dok vrata bijahu zaključana i stražari spavahu pred njima, nastade veliki zemljotres, jer Anđeo Gospodnji, sišavši s neba, kosnu se apostola govoreći: Slugo Božji Marko, vrhovni među svetima u Egiptu, eto upisano je ime tvoje u knjizi života na nebesima, i uvršćen si među svete apostole, i spomen tvoj na zemlji neće se zaboraviti nikada, i ti ćeš likovati s Višnjim Silama, Arhangeli će primiti na nebu duh tvoj, a mošti tvoje biće sačuvane na zemlji.
Vidjevši ovo viđenje, sveti Marko pruži k nebu ruke svoje govoreći: Blagodarim Ti, Gospode moj Isuse Hriste, što me nijesi ostavio nego si me uvrstio među svetitelje Svoje. Molim Ti se, Gospode, primi u miru dušu moju, i ne liši me blagodati Tvoje! – Kada on to izgovori, Gospod Isus Hristos dođe k njemu u onom obličju u kom je bio sa učenicima svojim prije Krsta i pogrebenja, i reče mu: Mir tebi, Marko, evanđeliste moj!
– Sveti Marko mu odgovori: Mir i Tebi, Gospode moj Isuse Hriste! – I otide Gospod od njega.
Sutradan dođoše k tamnici mnoštvo građana, izvukoše svetitelja iz tamnice, ponovo ga konopcem vezaše za vrat, i opet ga vukoše po ulicama sa istom vikom: Povucimo vola u obor!
– A sveti Marko vučen, blagodareći Boga i moleći se, reče: U ruke Tvoje, Gospode, predajem duh moj! – I rekavši to, predade duh svoj Bogu. A rulja poganih neznabožaca, želeći da spali tijelo svetiteljevo, naloži oganj na mjestu koje potom bi nazvano: Anđelsko. I tog časa silom Gospoda našeg Isusa Hrista spusti se mrkli mrak, jer sunce sakri svoje zrake, i bi strašna grmljavina, i veliki zemljotres, i kiša sa silnim gradom padaše sve do večera. I narod pobježe od straha, ostavivši svetiteljevo tijelo.
Od kiše pak ugasi se oganj, a od zemljotresa srušiše se mnoge zgrade i pobiše mnoge. A neki od neznabožaca drznuše se reći da preblaženi bog njihov Serapis posjetom svojom počini te strahote.
Pobožni hrišćani onda dođoše, spremiše za ukop tijelo svetiteljevo, i odnesoše na mjesto, gdje su oni tvorili svoje molitve i psalmopjenija, i sahraniše časno svete mošti na istočnoj strani u kamenoj grobnici. I spomen njegov vršahu revnosno i pobožno, poštujući prvog aleksandrijskog svetitelja; i za njih ništa ne bijaše časnije i skupocjenije od njegovih svetih moštiju.
Sveti apostol i evanđelist i mučenik Hristov Marko skonča u Egiptu, u gradu Aleksandriji, dvadeset i petog aprila, za Neronova carovanja u Rimu, oko 68. godine, a za carovanja među nama Gospoda našeg Isusa Hrista, kome čast, slava i moć sa Ocem i Svetim Duhom vavijek, amin.
(Svetigora)
