Sveti Trifun se rodi od blagočestivih roditelja u Frigiji, u selu Kampsadi, nedaleko od grada Apameje. Dok je još bio malo dijete, preblagi Bog blagovolje useliti u njega blagodat svog Duha Svetoga i podariti mu dar čudotvorstva, da ne samo iz usta ovog djeteta nego i iz čudesnih djela njegovih načini sebi hvalu. I sveto dijete Trifun iscjeljivaše od svakovrsnih bolesti i izgonjaše demone iz ljudi, o čemu se opširno piše u Velikim žitijama.
Mi ćemo ovdje iznijeti samo jedno od mnogobrojnih čudesa njegovih, da bismo pokazali kako je velika blagodat Božja bila u njemu, pa ćemo preći na stradanje njegovo.
Godine 225. zavlada rimskim carstvom car Gordijan. Iako bješe idolopoklonik, on nije gonio hrišćane. On imađaše lijepu, pametnu i mudru kćer, koja se zvaše Gordijana. Kada stiže za udadbu, stadoše je zbog njene ljepote i pameti prositi za svoje sinove mnogi veliki i slavni kneževi. Ali, po popuštenju Božjem, u djevojku uđe đavo, i neprestano je mučaše veoma, bacajući je u vatru i u vodu. Zbog toga njeni roditelji mnogo tugovahu i gorko plakahu. I dovođahu najčuvenije ljekare, ali joj oni ne mogoše ništa pomoći. Potom sam đavo, po naređenju Božjem, povika govoreći: Niko me odavde istjerati ne može osim mladića Trifuna.
I odmah car posla po cijelome svijetu da pronađu Trifuna. I mnoge s tim imenom dovođahu, ali nijedan ne mogade istjerati demona iz careve kćeri. Tada pronađoše u Frigiji, u selu Kampsadi, sedamnaestogodišnjeg mladića Svetog Trifuna gdje kraj jezera čuva guske. I povedoše ga u Rim. A kad se Sveti Trifun približi Rimu, osjeti đavo njegov dolazak i, nemilosrdno mučeći djevojku, vikaše: Ne mogu više ovdje živjeti, jer se Trifun približava! Kroz tri dana stići će! Ne mogu više da podnosim! – Tako vičući, zli duh iziđe iz djevojke.
Trećega dana stiže u grad Sveti Trifun. I doveden u carski dvor, bi s ljubavlju primljen od cara. Jer ga poznade car prema riječima koje izgovori đavo izlazeći iz kćeri njegove: Kroz tri dana stići će! – A da bi se jače uvjerio da je Trifun iscijelio njegovu kćer, car zamoli Svetog Trifuna da im pokaže đavola da ga oni vide svojim očima. Svetitelj provede šest dana u postu i molitvi, i dobi odozgo veliku i silnu vlast nad nečistim dusima. I sedmoga dana, pri izlasku sunca, car sa Senatom dođe k blaženome, želeći da tjelesnim očima vide đavola.
A Sveti Trifun, pun Duha Svetoga, i gledajući duhovnim očima na nevidljivog duha, reče: Tebi govorim, duše nečisti, u ime Gospoda mog Isusa Hrista, javi se na očigledan način prisutnima, i pokaži im svoj nakazni i besramni lik, i ispovijedi nemoć svoju! – I tog časa se pojavi đavo pred svima u obliku crnoga psa: oči su mu bile kao plamen, glavu je vukao po zemlji. I upita ga svetitelj: Ko te, demone, posla ovamo da uđeš u djevojku? I kako si se drznuo da uđeš u bogoliko stvorenje, ti koji si sam bezobličan i nemoćan i ispunjen svake gadosti?
Odgovori đavo: Poslan sam od oca mog, Satane. On je poglavar svakome zlu. On sjedi u Adu. On mi naredi da mučim ovu djevojku. Opet ga upita svetitelj: I ko vam dade vlast da istupate protiv stvorenja Božjeg? A demon, i ne želeći, no primoran nevidljivom silom Božjom, kaza istinu glasno, govoreći: Mi nemamo vlasti nad onima koji znaju Boga i vjeruju u njegovog jedinorodnog Sina Isusa Hrista, za koga Petar i Pavle umriješe ovdje.
Od njih mi bježimo sa strahom, sem kada nam bude dopušteno da nekoga napadnemo spolja pomoću lakih iskušenja. Oni pak koji ne vjeruju u Boga i u Sina Božjeg, a hode po svim željama svojim čineći djela koja su nam prijatna, nad njima dobijamo vlast da ih mučimo. A djela koja su nama prijatna jesu ova: idolopoklonstvo, bogohulstvo, preljube, vradžbine, zavist, ubistva, gordost.
Ovakvim i sličnim djelima, zahvaćeni kao mrežama, ljudi se otuđuju od Boga Tvorca svog i dobrovoljno postaju prijatelji naši, i s nama će zajedno primiti vječne muke.
Čuvši to, car i oni što s njim bjehu prepadoše se i užasnuše; i mnogi se tada odrekoše neznaboštva i povjerovaše u Hrista. A vjerni se utvrdiše u vjeri, i proslaviše Boga. Sveti Trifun naredi demonu da ide u mjesto ognjeno, u Ad. I demon iščeze.
A car podari Svetome mnoge darove, i otpusti ga s mirom domu njegovome. No svetitelj, sve što dobi od cara razdade usput siromasima. I došavši u svoju postojbinu, on upražnjavaše svoje uobičajene podvige: iscjeljivaše bolesnike i ugađaše Bogu svetim i neporočnim životom.
Poslije cara Gordijana zacari se Filip. Ali i on nije dugo carovao, jer bi ubijen od svojih vojnika. Poslije njega dođe za cara Dekije mučitelj. On podiže ljuto gonjenje na hrišćane: bezbroj vjernih pobi stavljajući ih na razne muke, a mnoge plašljive odvrati od Hrista i skloni na idolopoklonstvo; svima pak svojim eparsima i namjesnicima širom carstva naredi da nemilosrdno prolijevaju krv nevinih hrišćana koji neće da se poklone idolima.
U to vrijeme bješe na Istoku eparh Akvilin. Kod njega bi optužen Sveti Trifun: da je hrišćanin, znalac ljekarskog zanata, prohodi zemlje i liječi bolesnike, a ujedno ih uči da vjeruju u Hrista i zavodi mnoge; carske naredbe ne sluša i ruga se velikim bogovima.
Odmah biše poslani vojnici u Frigiju da traže Trifuna. I ubrzo ga pronađoše. Jer se nije mogao sakriti svjetilnik koji gori revnošću za Boga i svijetli pravom vjerom i dobrim djelima.
Pa i sam Sveti Trifun, kada ču da ga traže, ne pobježe od njih u pustinju, niti se sakri u gore i gudure zemaljske, nego se naoruža molitvom i krsnim znamenjem, i smjelo pristupi tražiocima, i predade im se, i veselo iđaše k eparhu Akvilinu, koji se tada nalazio u gradu Nikeji.
Kada Akvilin s velikom gordošću sjede na sudijsku stolicu, okružen oružnicima, upraviteljima, slugama i mnoštvom naroda, doglavnik Pompijan reče mu: Mladić, poslan iz grada Apameje tvojoj veličini, evo stoji pred svijetlim sudom tvoje vlasti. Eparh Akvilin reče: Neka kaže svoje ime, i postojbinu, i fortunu – sudbinu, pa onda ispovijedi vjeru svoju.
Svetitelj odgovori: Ime mi je Trifun, postojbina mi je selo Kampsada, blizu grada Apameje, a sudbinu mi ne priznajemo, niti se ikada spominje. Jer vjerujemo da sve biva po promislu Božjem i neiskazanoj premudrosti Njegovoj, a ne sudbinom, niti tokom zvijezda, niti slučajno, kao što to vi vjerujete. Ja sam životom slobodan, samo Hristu jedinome služim. Hristos je vjera moja, Hristos – slava moja i kruna hvale moje.
Eparh reče: Držim da do sada nisi čuo za carsko naređenje, da svaki čovjek koji sebe naziva hrišćaninom i ne klanja se bogovima, bude predat na smrt. Opameti se, dakle, i napusti tu varljivu vjeru, da ne bi bio u oganj bačen. Odgovori Sveti Trifun: O, kada bih se udostojio da u ognju i u svim drugim mukama skončam za ime Isusa Hrista, Gospoda mog i Boga!
Eparh reče: O Trifune, savjetujem ti da prineseš žrtvu bogovima. Jer vidim da si mlad tijelom, a savršen umom, pa ne želim da zlo pogineš! Odgovori Sveti Trifun: Imaću savršen um, ako Bogu mom prinesem savršeno veroispovijedanje i kao skupocjenu riznicu čvrsto sačuvam pobožnu vjeru u Njega, i budem žrtva Onome koji je mene radi prinio sebe na žrtvu.
Eparh reče: Ognju ću predati tijelo tvoje, a dušu ću tvoju podvrgnuti najljućim kaznama. Svetitelj odgovori: Ti mi prijetiš ognjem ugasivim, kome je kraj pepeo. A ja vama nevjernicima prijetim ognjem neugasivim, vječnim. Odstupi od sujete i poznaj istinitog Boga, da se ne pokaješ poslije, kada budeš zapao u oganj vječni.
Akvilin se razljuti i naredi da Svetoga obese o drvo i biju. Čuvši to, blaženi Trifun odmah skide sa sebe svoje haljine, pa smjelo i radosno predade divno tijelo svoje u ruke mučiteljima. Oni mu vezaše ruke pozadi, obesiše ga i stadoše ga biti.
I tri sata bi žestoko bijen, i pokaza muško trpljenje: jer niti jauknu, niti uzdahnu, nego ćutke primaše bezbrojne udarce. A poslije tog bijenja reče mu eparh Akvilin: Pokaj se, Trifune, i odbaci svoje bezumlje! Obećaj da ćeš se pokloniti bogovima, jer niko ne može izbjeći gorku smrt koji se protivi carevom naređenju.
Odgovori svetitelj: I ja tebi kažem: Niko koji se odrekne Nebeskog Cara, Hrista, neće moći naslijediti život vječni, nego će biti poslan u oganj vječni koji se nikada ne gasi.
Eparh reče: Car nebeski nije drugi do Zevs, sin Saturnov. On je otac i bogova i ljudi. Ko se njemu ne klanja, ne može živ biti. Njemu treba i ti da se pokloniš, da bi se pokazao dostojan ovog slatkog života. Odgovori Svetitelj: Neka tvome bogu Zevsu budu slični svi koji mu se klanjaju i svi koji se nadaju u njega!
Za njega kazuju da je bio prvi vrač i najbezakoniji i pogubni čarobnjak, otac svakog prljavog djela i bezbožja; poslije njegove pogibije ljudi koji su slijedili njegovim zlim djelima napraviše mu zlatne i srebrne idole i proglasiše ga sebi za boga, da bi svojoj nečistoti i bezakonju imali zaštitu, kako se niko ne bi usudio da ih kori za njihova gadna djela, pošto im je bog bio takav…
Slijedeći bezbožnim predanjima i lažnim basnama, vi se klanjate mrtvim i nijemim idolima. Ne marite za Boga živog, koji nebo utvrdi, zemlju na vodama zasnova, vazduh razli; i kada svakoj sazidanoj stvari dade postojanje i oblik, postavi nad svima gospodara, čovjeka, koga najposlije stvori; i pošto čovjek bi prevaren od zavidljive zmije i zapade u bezbrojna zla, sažali se Bog Logos, dobrovoljno se ovaploti, postade čovjek, i na krstu umrije, i bi pogreben, i u treći dan vaskrse, uznese se na nebo i sjedi s desne strane Boga Oca, dok Ga ne pozna sva tvar; zatim će opet doći s neba sa silom i slavom velikom i svakome dati po djelima njegovim. On je Bog nad bogovima i Car nad carevima, i Sudija živih i mrtvih. A oni koje vi smatrate za bogove, goreće u vječnom ognju sa svima koji im se klanjaju.
Poslije toga, kada jednom eparh Akvilin pođe u lov, naredi da Svetog Trifuna privežu njegovom konju za rep. I to bješe ne mala muka za Svetitelja: prsti mu na nogama otpadahu, ne samo zato što bješe ljut mraz a on bos, već što ga i konjske kopite dohvatahu i gažahu, te mu se i stopala raspadoše.
A mučenik, gledajući k Bogu i zagrijavajući se njegovom ljubavlju, ništa ne davaše na ove patnje, već pjevaše riječi Davidove: Utvrdi stope moje na stazama svojim, da ne svrnu koraci moji (Ps. 16, 5). I opet: Upravi stope moje po riječi svojoj, Gospode, i neka nikakvo bezakonje ne ovlada mnome (Ps. 118, 133). A često ponavljaše i riječi Svetog Prvomučenika, govoreći: Gospode, ne primi im ovo za grijeh! (D.A. 7, 60).
Vrativši se kasno iz lova, eparh ponovo izvede preda se mučenika i reče mu: Valjda si sada, jadniče, već donio mudru odluku da prineseš žrtvu bogovima? Ili još ostaješ pri svome starom bezumlju? Svetitelj odgovori: Ti si sam pun bezumlja i neznanja, jer te je đavo oslijepio, te ne možeš da poznaš Tvorca svih i da Mu se pokloniš. A ja sam mudar, jer ne odstupam od istine koja me spasava. – I naredi eparh te odvedoše Svetoga u tamnicu, a sam otputova u okolinu i ostade tamo nekoliko dana.
A kada se vrati u Nikeju, on opet izvede na sud Svetoga Trifuna i upita ga: Je li te dugo tamnovanje naučilo da se pokoriš carevoj naredbi i pokloniš se bogovima? Svetitelj odgovori: Bog moj i Gospod, Isus Hristos, kome služim čistim umom, poučavajući me nauči me i utvrdi me, da vjeru u Njega držim nepromjenljivo i nepokolebljivo.
Njemu, jedinom istinitom Caru i Bogu, potčinjavam se i Njemu se klanjam, a gordost tvoju i gordost cara tvog prezirem i odbacujem one koje vi poštujete. – Tada eparh naredi slugama: Oštre klince ukucajte mu u noge, pa ga tako vodite po gradu i bijte. Sluge to odmah uradiše. I bi Svetitelj vođen, ili tačnije vučen, po cijelome gradu i bijen; u nogama je osjećao silan bol, ne samo od ukucanih klinaca, nego i od ljutog mraza i snijega. Jer bješe tada velika zima. Pa ipak, divni stradalnik, imajući Hrista pred sobom i gledajući na buduće uzdarje, sve to podnese s radošću.
A kada ga opet dovedoše eparhu, udivi se mučitelj takvom trpljenju svetiteljevom i upita ga: Dokle ćeš, Trifune, biti gluv za muke? Dokle ćeš biti neosjetljiv za ljute patnje? Svetitelj odgovori: Kada ćeš ti poznati silu Hristovu koja u meni boravi? Kada ćeš prestati da kušaš Duha Svetoga, jadniče? Zar još nijesi shvatio da je svemoć Hristova nepobjediva?
Na to se mučitelj razgnjevi i naredi da mu ruke vežu naopačke. I pošto ga obijesiše o drvo, gvožđem ga bezdušno biše, pa mu zatim svijećama slabine pališe. I dok mučiteljeve sluge to s velikom revnošću činjahu, mučenika iznenada obasja svjetlost s neba i divan vijenac spusti se na glavu njegovu. Kada to mučitelji vidješe, popadaše od straha. A Sveti Trifun, osjetivši pomoć koja mu dođe s neba, ispuni se radosti i veselja i govoraše: Blagodarim Ti, Gospode, što me nijesi ostavio da bez pomoći budem u rukama neprijatelja mojih, nego si zaklonio glavu moju u dan borbe i dao mi pribježište spasenja, i primila me desnica Tvoja…
Poslije toga mučitelj opet izvede preda se Svetitelja, samo bez okova. I laskavo mu stade govoriti: Trifune, prinesi žrtvu velikome Zevsu i pokloni se carevom liku, i ja ću te otpustiti s počastima i darovima. A Sveti Trifun, osmjehnuvši se, reče: Ja samog cara prezreh i bezumne naredbe njegove popljuvah, pa zar da se bezdušnom liku njegovom poklonim? Ne bilo toga!…
I kada mučitelj vidje da taj nepokolebljivi stub ne može pokrenuti i od vjere Hristove odvratiti, donese ovakvu presudu: Trifunu Apamijskom da se odsiječe glava, pošto se protivi carskoj naredbi i nije htio da prinese žrtve bogovima, iako je bio stavljen na velike muke.
I odmah ga dohvatiše vojnici i odvedoše van grada na mjesto posječenja. A Sveti mučenik, okrenuvši se Istoku, pomoli se Bogu govoreći: Gospode Bože bogova i Care careva, Svetiji od svih svetih, blagodarim Ti što si me udostojio da bez smetnje dovršim ovaj podvig…
Dok se Svetitelj tako molio, i prije no što je posječen bio, Gospod primi svetu dušu njegovu u ruke Svoje. To bi 250. godine. Tijelo pak njegovo ostade mrtvo na zemlji. A braća iz Nikeje, pomazavši mirisima časno tijelo njegovo i uvivši ga u čiste plaštanice, htjedoše da ga sahrane u Nikeji, da bude zaštita gradu njihovom. Ali Svetitelj im se javi u viđenju i naredi im da mošti njegove prenesu u selo Kampsadu, gdje se rodio. I oni postupiše po njegovom naređenju.
Tako Sveti Trifun, od mladosti Bogu posvećen, pošto mnoge ljude privede Hristu i bezbrojne bolesnike iscijeli, i pošto velike muke podnese za Istinu, bi uvjenčan neprolaznim vijencem od Oca i Sina i Svetoga Duha, jednog u Trojici Boga, kome slava vavijek, amin.
(Svetigora)
