Ove godine navršava se 26 godina od čuvene ruske operacije „Skok na Kosovo“ – zauzimanja vojnog dijela prištinskog aerodroma Slatina, koju su izveli pripadnici „Rusbat 2“, 104. vazdušno-desantne divizije Armije Ruske Federacije. Ova operacija, kako se tvrdilo, bila je izvedena u najvećoj tajnosti, ali su visoki oficiri KFOR-a znali za nju, iako nijesu vjerovali da će biti sprovedena.
Na vijest da su ruski padobranci krenuli ka Kosovu, NATO je reagovao oštro, što je dovelo do dvodnevne krize koja je prijetila da eskalira u otvoreni sukob. Ovi dani su izazvali prve ozbiljne tenzije u odnosima Rusije i NATO-a od kraja Hladnog rata. Američki zvaničnici bili su bijesni zbog ruske inicijative.
„Dan uveče“ o bici na Paštriku: Borci 549. motorizovane brigade na bedemu otadžbine
Priča je počela 10. juna 1999. godine. Dok je NATO bio fokusiran na verifikaciju povlačenja Vojske Jugoslavije, general Vesli Klark je upozoravao da bi Rusija mogla iskoristiti Rezoluciju 1244 da obezbijedi svoj sektor. U međuvremenu, u Ugljeviku, pukovnik Sergej Pavlov dobija naređenje da 12. juna zauzme aerodrom Slatina prije nego što stignu NATO snage. Operacija je dobila kodirani naziv „Skok na Kosovo“, a njeni nepredvidivi ishodi mogli su započeti treći svjetski rat.
Rusi su održali riječ, pokazujući odlučnost koja je mogla da promijeni sudbinu Balkana. Da li bi tada, da su imali svoj sektor na Kosovu, do tolikog progona Srba uopšte došlo?
Ovom temom bave se naši sagovornici Milovan Drecun, vojno-politički analitičar i ratni reporter, i prof. dr Branko Krga, general u penziji i bivši načelnik Generalštaba SCG.
Da li je Kumanovski sporazum pobjeda ili poraz?
Zločinačka agresija NATO-a na našu zemlju je počela izvan sistema UN, dakle bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, koji jedini ima pravo da naredi upotrebu sile u slučaju kršenja svjetskog mira, a onda je napravljen dogovor sa UN da se zaustavi agresija, što pokazuje da NATO nije imao osjećaj pobjede, nego da je želio dogovor.
Kako ističe Drecun, bez želje u NATO-u da se zaustavi rat, on bi se nastavio.
Drecun ukazuje da su, kako kaže, „poslali Ahtisarija tek kada je bilo jasno da bi morali da krenu u neki novi ciklus višemjesečnog bombardovanja i kopnenog ulaska sa njihovim trupama pod borbom, i onda su odlučili da pokušaju da postignu političko rješenje“.
Naglašava da se to najbolje vidi po tome što je pokušaj kopnenog proboja iz Albanije – propao.
„Onog trenutka kada je, krajem maja, neuspešna agresija na području Paštrika, u okviru operacije ‘Strela’, završena – tada su tek shvatili da ne mogu ništa da urade i da treba da riješe političkim putem taj rat“, dodao je on.
Kako je istakao, postignut je dogovor o zaustavljanju zločinačke agresije ali pod okriljem UN-a, i prema njegovim riječima „sama ta činjenica ukazuje da nijesmo pobijeđeni“.
Drecun je ocijenio da mi vojnički nijesmo poraženi i da upravo iz te činjenice proizilazi ključna stavka u Rezoluciji 1244 koja apsolutno ne tretira našu južnu pokrajinu kao državu.
„Da smo vojnički poraženi – pa što bi nam onda dali poklon? Izdiktirali bi nam uslove okupacije. A svaka vojska koja je vojnički poražena polaže oružje, zastave, znamenja, ide u logore – ili je puste kući. Ali se zato teritorija koja je osvojena u ratu pravno veže za onoga ko ju je osvojio. A vi ovdje nemate takav dokument, već samo Rezoluciju 1244 i Vojnotehnički sporazum koji je samo tehnički regulisao povlačenje naših jedinica i razmještanje NATO snaga, definišući vazdušnu i kopnenu zonu bezbjednosti“, kaže Drecun.
Kako je naš sagovornik naglasio, „sve to ukazuje da nijesmo poraženi“, i ponovio pitanje – zašto nam nijesu izdiktirali iste one uslove koje su tražili u Rambujeu, i zašto nijesu pokušali da sami vojno uđu bez tog sporazuma?
O antiruskoj politici u „Danu uveče“: London u prvim redovima kad treba da se zada udarac Moskvi
Imate kod Veslija Klarka knjigu „Moderno ratovanje“, kaže Drecun, gdje on, između ostalog, govori da ga je zvao tadašnji načelnik združenog Generalštaba SAD, kome je rekao da upravo sa generalima završava planiranje kopnene operacije. On je bio predvidio da mu treba oko 120.000 ljudi da uđe pod borbom i zauzme Kosovo i Metohiju – što, kako Drecun ističe, znači da su planovi postojali, ali nijesu mogli da ih realizuju.
Prema njegovim riječima, naša vojska se pokazala mnogo otpornijom nego što su oni mislili. Dodaje da nam nijesu uništili ljudske potencijale u značajnijoj mjeri, kao ni tehniku. Ističe da su ti gubici bili zaista minimalni za količinu ubojitih sredstava koje je NATO avijacija upotrijebila, plus kopnene snage koje su imali na samom KiM, a to je šiptarska teroristička OVK.
Po njegovom mišljenju, mi smo se vojnički odbranili, a rezultat te herojske odbrane zemlje jeste Rezolucija 1244, koja nam je danas najveći garant teritorijalnog integriteta – iako je u toku pokušaj da se agresija dovrši.
„Sada ne oružanim putem, ali preokretanjem suštine Rezolucije 1244 – mi i dalje imamo agresiju na našu zemlju koja traje. Pokušaj da nam se potpuno otme južna pokrajina nije ništa drugo nego nastavak oružanog dijela agresije“, kaže Drecun.
Krga: Nijedna naša jedinica nije položila oružje
General Krga kaže da je za njega uvreda kada neko kaže da je to bila kapitulacija, i ukazuje da kod nas nijedna vojna jedinica nije položila oružje.
„Kako onda može vojska da bude poražena i država da kapitulira ako njena vojska nije kapitulirala“, ukazuje general.
Ističe da je nevjerovatno kako se kroz naše medije i u javnosti i dalje pominje da je to bila kapitulacija.
„Da je to bila kapitulacija, prvo – ja lično ne bih učestvovao u tom Kumanovskom sporazumu, a vjerujem ni ostale kolege“, naglašava general i dodaje da su oni naučeni da brane svoju zemlju, a ne da kapituliraju.
Prema njegovim riječima, u Kumanovu su se pet dana vodili razgovori. Kaže da su pregovori počeli 5. juna, a da je tek 9. juna uveče potpisan sporazum.
On naglašava da se u Kumanovu nije pregovaralo sa NATO-om već sa međunarodnim snagama.
„Znači, ni formalno nijesmo mogli da potpišemo kapitulaciju kad naš protivnik nije ni bio sa druge strane pregovaračkog stola“, podvlači Krga i dodaje da je istina da je većina bila iz zemalja NATO-a, navodeći da je i general Džekson bio Britanac.
Krga kaže da je tokom pregovora naša delegacija bila tretirana vrlo korektno i da se kod međunarodnih pregovarača nije primećivalo neko pobedonosno osjećanje.
On je istakao da je general Džekson tražio da se dokument potpiše bez Savjeta bezbjednosti UN, ali je naša delegacija zahtijevala da se dokument verifikuje rezolucijom SB da bi imao međunarodno-pravnu težinu.
Krga je zaključio da je operacija NATO-a u SRJ, prema svim parametrima – bio njihov neuspjeh.
