Piše: SIBIN
Mišljenje odbacuje tlo i događa se iznad bezdana, vodi rat protiv jednoznačnosti, nepredvidivo, pohranjuje potrebu za višeznačnošću, i utoliko ne nailazi na podršku niti jedne zajednice, ma koliko (recimo tako) ona bila demokratski i liberalno uređena. Štaviše: samo društva u krizi, ona što su sklona padu, mogu iznjedriti pojedinca koji poziva na mišljenje koje je danas potrebnije nego ikad ranije, u vrijeme pandemije i državnih restrikcija koje će se očigledno nastaviti samo u nekoj drugoj formi. Jer, tijelo i jezik su politička prvorazredna pitanja, stoga su strogo nadzirana od strane sveprisutnog, državnog, anonimnog aparata.
Crna Gora je čemerna čaršija, najprecizni dokaz tome jeste njen, u svemu prema detebuizaciji neblagonaklon stav. Misliti lokalno a djelovati globalno, jedna je fraza zagledana u ovaj užičeni svijet, digitalno selo u kojem je maksimalno profunkcionisao sistem uproštavanja; pa ipak, razlike su vidljive u odnosima moći, naročito uočljivi u politici, u nas svedenoj na besramnu borbu oko funkcija koje se dobijaju ako si partija voljna da se ponašaš kao kolonijalizovani klimoglavac. Budući da se Zapad prepoznaje po nadmenosti, potrebi da se nametne ostatku svijeta za kojeg drži da mu kao takav nipočem nije dostojan.
U ovoj, dakle, provinciji jedini događaj je politika u kojoj opet nema ničeg političkog. Pokušaj „privatizacije vlade“ nešto je za očekivati, već zbog toga što su se oni koji su nakon trideset godina osvojili vlast, obreli u onoj situaciji u kojoj su se našli ondašnji „disidenti“ nakon smrti najvećeg sina našeg naroda i narodnosti. Dakle: potpuna zbunjenost, konfuzija, elementarno nesnalaženje u organizovanju vlasti, itd.
Politički rečnik je par excellence patetičan, u potrazi za personom, obećava kako će konačno pasti maske, te se otkriti istina (ili – izostajanje istine?!) tako dugo čuvana od onih koji su po ko zna koji put iznevjereni. Međutim: u demokratiji, privid većine i njen fantom tobož se za nešto pita, iako uopšte nije tako, jer već trideset prvog avgusta moj glas nije bio ispoštovan već apsolutno zloupotrebljen!
Tako da, treba prihvatiti da živimo u vavilonskoj lutriji, novoj neizvjesnosti, konstanti jedne katastrofe čiji če epilog biti Apokalipsa, dok se oni koji su najodgovorniji, bore za moć, oglušuju o činjenice, sve mobilišu u sistem gigantske manipulacije koja nam odvraća pogled od sve bližeg kraja, kao u filmu „Don`t Look Up.”
SIBIN kao i uvjek istinit. Bilo je to kidnapovanje narodne volje i zdravog razuma od strane bezobzirnog manipulanta kriminalno neodgovornog uma kojemu je jedini cilj bio Vlast. I dalje ostaje misterija kako su baš toga ludaka našli da preuzme vlast od onih prvobitnih ludaka poslije 30 godina koje su pojeli skakavci? Ovo pitanje će nas dugo vremena proganjati. Valja se pripremiti za nekog novog ludaka jer ovdje izgleda još nije toliko loše da bi se narodu ali i političkim akterima prosvijetlio um.