Piše: Tomaš Damjanović
Stvari, dakle, stoje ovako:
1. Sjedište MCP SPC je na Cetinju, tačnije, u Cetinjskom manastiru.
2. MCP SPC hoće da u Cetinjskom manastiru, svom sjedištu, ustoliči novog mitropolita.
3. Nekim ljudima se to ne sviđa, pa danima prilježno rade na normalizovanju nasilja, prijete kataklizmom, uvrijeđeni time što MCP SPC, velikog li čuda, baš na Cetinju, svom sjedištu, kani izvršiti ustoličenje novog mitropolita; takvi, naime, traže da ustoličenja ne bude na Cetinju ili, ako bi se već moglo birati, da ga ne bude uopšte, jerbo se to, kako kažu, ne sviđa dijelu pučanstva.
Zaključak?
Poslužimo se, ovdje, odgovarajućom analogijom. Ako bi, recimo, ceremonija koja se odnosi na inauguraciju novog predsjednika države, bila osmišljena tako da se održi na Cetinju, prestonici Crne Gore, a jedan postotak građanstva bio tome protivan, da li bi bilo prihvatljivo da se takva ceremonija uopšte ne održi ondje gdje joj je mjesto? Nadalje, još jedno poređenje, iako već kolutamo očima, s razlogom, jer je možda jeftino, a zacijelo izanđalo, ali svakako nužno, naročito za ono tanano uho, odveć osjetljivo na pitanja u vezi sa očuvanjem vrlog nam međuvjerskog sklada: ako bi, vot, naprimer, svečanost povodom izbora novog reisa ili nadbiskupa bila praćena prijetnjama koje za formalno obrazloženje imaju štorije o odbrani tradicije i prava na „naš način življenja“, mit o nepokornosti, u krajnjem, kako bismo takav slučaj definisali? Ne bi bilo lijepo, no nelijepo? Pa, ne no, je li?
Da, da, ali ovo sa mitropolitom i Cetinjem je, kazaćete, nešto drugo, duga je to priča, a malo je i neobično, priznaće oni iskreniji među nama ili pored nas, osvanuti u zemlji u kojoj se odjednom problematizuje animozitet prema jednoj zajednici, onoj što MCP SPC svojom doživljava.
Čuješ, malo! Malo više, složićemo se, malo više je neobično, možda čak i nelagodno, da ne kažem odbojno, nakon četvrt vijeka institucionalizovane diskriminacije – ili kako već nazvati kontekst unutar kog je odstranjenje jedne zajednice, između ostalog, pravdano čak i naukom – malo više je, mora se priznati, škakljivo sada takvima priznati pravo na, oh, ravnopravnost. Da li bi takvo priznanje značilo da smo frtalj vijeka bili na krivom tragu? Ma, kakvi, bre, nećemo se sada oko toga cimati, rezonuju mnogi, nego negiraj i nadaj se prevremenim izborima, da se vrati ono staro, ma na čiju štetu, nije problem, uostalom, nema jeftine kajgane.
Eto nas, sa srećom, kod zaključka. Šta znači sva ta fama, na početku i na koncu, odakle god da je osmatramo?
Može li biti da za Cetinje važe pravila nedostupna drugima ili to izvjestan broj javnih ličnosti i onih koji se tako osjećaju, odbranu sumnjivo stečenih privilegija & pokušaj normalizovanja etnokratije pakuje kao borbu za demokratiju i, znate već, veleštovane civilizacijske vrijednosti, podlo se skrivajući iza zabrinutosti za sudbinu jednog grada?
Šta god da je posrijedi, kome je do famoznih trajnih vrijednosti, onih kojima odišu sve naše riječi o opštim pitanjima, kome je, dakle, do tih univerzalija, mora biti svjestan jedne sitnice iz domena logike – ondje gdje išteš ravnopravnost, pravila važe ili za sve ili ni za koga.
S druge strane, MCP SPC radi ono što je dužna i narodu i slavnim prethodnicima novog mitropolita. Jer, dnevnopolitičko kalkulisanje, odnosno uzmicanje u vidu odabira neke druge lokacije za ustoličenje, predstavljalo bi izdaju sopstvene tradicije. MCP SPC je, vjerujem, svjesna činjenice da nema ni pravo ni razlog da djela na takav način.
Zato – potpuno prirodno – ustoličenje mora da bude održano 5. septembra i to baš na Cetinju.
(IN4S)
