Piše Želidrag Nikčević

Andiju Mandića poznajem tridesetak godina. Mnogo toga smo prošli zajedno. I znate li šta sam primijetio? Pa on uopšte nije tipični srpski političar!

Nemojte se začuditi, objasniću. Za divno čudo, uobičajenog liderskog egoizma i narcisoidnosti kod njega nikad nije bilo, ni u naznakama, a nema ih ni danas. Za sve ove godine, nikad ga nisam čuo ni da pomene, a kamoli da istakne svoje političke zasluge.

Pa evo, da kažem ja – ponajviše zbog mladih, koji o crnogorskoj političkoj sceni često imaju nepotpunu, medijski krivotvorenu predstavu. Kao da su stranke pale odnekud s neba, bez ikakve veze sa zbivanjima na terenu; kao da je, recimo, Nova srpska demokratija do današnje snage stigla nekakvim misterioznim zakulisnim radnjama. A nije tako. Narodna podrška se ne zaslužuje predizbornim intrigama i anketama, nego upornim i samopregornim radom. Treba, gospodo, imenom i prezimenom javno stati iza svoje ideje, zajedno sa svojim saborcima savlađivati mnoga iskušenja i opasnosti, i u dobru i u zlu, a ne cinično i tobož duhovito dobacivati iz publike.

Ne vjerujem da bi „Narodna stranka dr Božidar Bojović“ – kasnije Srpska narodna stranka – uopšte opstala da nije bilo Andrijine energije, optimizma i organizatorskih sposobnosti. I to u najtežim okolnostima, kad su od srpske stvari u Crnoj Gori kukavički i profiterski okretali glavu mnogi koji se sad iz prikrajka glaskaju primjedbama na račun Nove srpske demokratije. I nameću Frontu tzv. nadstranačke kandidate. (Jednostavno pitanje: pa zašto se ti mudraci sami ne organizuju i kandiduju te nadstranačke „ubjedljive favorite“? Koliko znam, to nije zabranjeno. Šta će im Front? Ali ne, oni bi samo glasove Fronta – bez nezgodnih svjedoka, bez Frontovih čelnika. I vidjeli smo kako to izgleda sa nesrećnim Z. Krivokapićem.)

Zajedno sa stotinama i hiljadama drugih pregalaca, Andrija je godinama povezivao i jačao stranačke konce, strpljivo popravljao izborne rezultate, sve do ovih dana, kad je NSD sa svojim mladim kadrovima zasluženo u prilici da odlučuje o sudbini Crne Gore. Pritom, posebno naglašavam, o svakom problemu i dilemi imao je sopstveno mišljenje, nimalo se ne ustručavajući da ga zastupa pred raznim „autoritetima“, ali bi ga uvijek provjeravao i korigovao u direktnoj, poštenoj raspravi sa saradnicima, aktivistima i simpatizerima. Osluškujući puls naroda. A onda na posao, bez pompe i praznog junačenja.

Zato vjerujem da bi ovaj čovjek i Crnu Goru vodio pravim putem, naravno – uz podršku svih istinski demokratskih snaga, svih kojima je dozlogrdio ovaj Đukanovićev mafio-protektorat. U svakom slučaju, da smo imali više takvih boraca kao što je Andrija, i sloboda bi brže stigla u naše sumorne, a retorički veoma nadahnute krajeve.

(Već čujem i kako će da reaguje maštoviti DPS: „Crna Goro, nećeš valjda glasati za Srbina? Samo to ne! Jedva smo se i onog Njegoša otarasili.“)

Pa vi sad razmislite.

Tagovi