Piše Perica Đaković

Da li će sjednica podgoričkog parlamenta u četvrtak donijeti nešto novo na političkoj sceni Crne Gore? Da li će to biti zaokret u ponašanju naših političara, kojima su oni sami izgleda važniji od naroda koji ih je birao? To bi moglo biti jedno od ključnih pitanja nakon svega što smo pratili proteklih dana – od prepucavanja saopštenjima, na koja smo, moram priznati, već odavno oguglali, pa do otvorenog političkog pljuvanja i pokušaja da se neki sami ohrabre i opravdaju svoje poteze.

S druge strane, postoje i oni koji su riješeni da ne dozvole pokušaj da grad sa najvećim budžetom ode u prinudnu upravu, a što je, po svemu sudeći, neko unaprijed bio isplanirao. Ostaje da se prvo, što bi narod rekao, skoči pa onda kaže „hop“, pa je zato interesantno ko će u četvrtak reći to famozno „hop“. Naslušali smo se i načitali ovih dana raznoraznih mišljenja od, reklo bi se, sitnijih političkih riba koje su, izgleda, imale zadatak svojih mentora da preuzmu medijsku borbu protiv prije svega DNP-a i Milana Kneževića. I to samo zato što su odlučili da ne dozvole uvođenje prinudne uprave u Podgorici, nakon što njihova kandidatkinja nije dobila zeleno svjetlo za mjesto predsjednice Skupštine od strane, prije svih, PES-a, koji je podržao gospodina Perića. Ta odluka izazvala je lavinu optužbi da Knežević vraća DPS na vlast, pa čak i apsurdne tvrdnje da je on „Milov čovjek“ – čovjeka čiji je sistem hapsio i njega i njegovu majku. Što bi narod rekao: „Da nije istinito, bilo bi žalosno“, pogotovo kada mu to spočitavaju neki koji su sa njim i DNP-om bili koalicioni partneri.

I ne samo oni, već i pojedini bivši DPS-ovci koji su se u međuvremenu „prepakovali“ u PES-ovce. Najuglednija među njima, barem se tako do juče mislilo, jeste i bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, koja je ničim izazvana ušla u unaprijed izgubljenu političku prepisku. Ali, što bi rekao Balašević: „Vlast je vlast, izvin’te me što psujem.“ Iza svega se, barem kako mnogi tvrde, krije obećani prelazak na mjesto potpredsjednice u Spajićevoj vladi. Ajde što je ona „morala“ da ispali rafalnu paljbu, nego ne znam šta bi mlađanom SNP-ovom poslaniku da se i on, ničim izazvan, umiješa u političko blato. Pitanje je samo ko mu je dao taj zadatak, a taman sam pomislio da je jedan od rijetkih koji ima svoj, a ne partijski stav.

Čudno je da se do sada nije oglasio niko od velikih političkih igrača, odnosno lidera parlamentarne većine, koja se očigledno našla zatečena odlukom malog Preokreta da predloži svog lidera Perića za prvog čovjeka Skupštine – poslije državnog parlamenta najznačajnijeg predstavničkog doma u zemlji, koji raspolaže i najvećim budžetom, od čak 165 miliona eura, što je i te kako ozbiljan zalogaj u predizbornoj godini. I svi su opet graknuli po onoj rečenici iz bajke: „Ko se boji vuka još?“. Samo što to možda jeste palilo do juče kod običnog naroda, ali danas sve manje. Narod, a posebno penzioneri, progledali su nakon rekordnih povećanja od 0,38 i 0,91 odsto, uvidjevši da su obećanja sa bilborda dobrim dijelom izblijedjela. I dok su Vlada i premijer bili zauzeti unaprijed dogovorenim zatvaranjem dva nova poglavlja na našem putu ka Evropskoj uniji, putem kojim će vjerovatno uskoro krenuti mnogi mladi ljudi, a ne samo oni, jer se jedno od upravo zatvorenih poglavlja tiče upravo te teme, traje politički udar na DNP i Milana Kneževića. Optužuju ga ne samo da je Vučićev igrač, već i da je „spavač DPS-a“, kako tvrdi i Srđan Perić. Najglasniji u toj priči su, barem za sada, upravo oni koji se od početka kriju kao pravi Milovi spavači, koristeći staru taktiku: „Da se Vlasi ne dosjete.“ Kako god bilo, u četvrtak bi trebalo da dobijemo odgovore na mnoga pitanja. A ukoliko se zaista dogodi politički zemljotres, ostaje da vidimo hoće li izazvati i politički cunami koji bi mogao zahvatiti najveći dio Crne Gore. Do četvrtka ipak ima još vremena. Možda se javi još neko, možda čak i sa samog političkog vrha. Ko zna čiji su tu još umiješani prsti.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi