Da li će turbine oduvati Budvu

Piše: Marko Kentera, bivši Sekretar Opština Budva zadužen za poslove finansija, privrede i poljoprivrede

Godinama slušamo isto – nove generacije ne žele ništa dugo, komplikovano, dosadno.
Sve mora biti kratko, jasno, instant – “Skrol, Klik, Gotovo”.
Kratko i jednostavno je, kažu, jedini jezik koji mladi i djeca razumiju, a ubrzo se ispostavlja da to nije važno samo za njih – svi koji koristimo nove tehnologije tražimo isto.

Ipak, kad sjednemo za sto i pokušamo nešto argumentovati, pravila se iznenada mijenjaju.
Ne možemo tek reći: “Ja sam protiv vetroelektrana i protiv brzih cesti kroz budvanska sela jer su štetne, jer uništavaju naš stil života, našu prirodu, nasljeđe i autentičnost. Tačka.”
Ne, ne – sada nam se traži dokaz, pa još citati, pa možda da priložimo istorijske eksponate. Treba pozvati pretke, antičke Srbe i Crnogorce, donijeti srednjovjekovne cipele da dokažemo kako su oni baš tim putem hodali.

Dok je djetetu dovoljno dva reels-a iz TikTok kosmosa da pređe čitavog Šekspira ili Tolstoja, nama koji smo protiv turbina i brzih cesti ni 300 ni 3000 zakletvi uglednih Brajića i Paštrovića nisu dovoljni. A možda da ipak sakupimo, biće ih i 30000 – ali opet, smisao? Nema ga.

Tu, u toj apsurdnoj smjeni pravila, vidi se cijela ludost moderne debate.
Sve je instant, sve je jasno, a opet – ako nešto zaista vrijedi, traži beskrajnu dokumentaciju, dokaz, referencu. Da li smo se ikada zapitali zašto? Možda zato što smo previše zauzeti pravljenjem reels-a za svijet TikTok-a da bismo se zaista između sebe, mi mještani, dogovorili šta nam je važno. Valjda bolje znamo od nekog Vladinog službenika iz Pljevalja, ministra sa Vezirovog mosta, projektanta iz Verone, slučajnog prolaznika iz Mojkovca pa zašto ne i ambasadora Njemačke.

I tako, dok cijeli svijet trči u neku svoju digitalnu brzinu, mi i dalje pokušavamo dokazivati ono što je prosto – da nešto šteti ili da nešto volimo ili da nešto želimo da sačuvamo.
Možda je vrijeme da konačno prihvatimo – neke stvari ne treba dokazivati i nećemo ih više dokazivati ni Opštini ni Vladi ni ambasadama! Reći ćemo – Ne sviđaju nam se vjetroelektrane i ne sviđaju nam se brze ceste u seoskom području ovaj prostor je naš. Ne želimo ih i borićemo se svim sredstvima jer na to imamo pravo.
Tačka.

Pitanje koje se danas otvara u Budvi i njenom zaleđu prevazilazi prostornu i urbanističku dimenziju.
Riječ je o izboru između kratkoročnog ekonomskog interesa i dugoročne zaštite prostora. Projekat izgradnje vjetroturbina na Brajićima i Paštrovskoj gori, koji zastupa njemačka kompanija uz podršku dijela Vlade Crne Gore i Ambasade Njemačke, postao je primjer odnosa prema prostoru koji ne uvažava lokalni kontekst, istoriju, pejzaž, niti volju stanovništva.

Njemačka kompanija koja planira izgradnju vjetroturbina na Brajićima i u Budvi je WPD AG, i za sebe tvrde da su globalni lider u oblasti obnovljivih izvora energije. WPD je u Crnoj Gori osnovala sa Golubom Senićem preduzeće Vjetroelektrana Budva, u kojem njemačka firma posjeduje 80% udjela, dok ostatak pripada Seniću.

Ovaj konzorcijum je jedini dostavio ponudu na javnom tenderu za izgradnju vjetroelektrane Brajići, sa investicijom od famoznih 100 miliona eura i planiranom snagom od 100,8 MW.
Nama su, kako iz DPS Vlade tako i iz svih Vlada nakon toga, objašnjavali da bez ovog projekta nikad nećemo ući u EU jer nam baš on treba u tzv. „zelenoj energetskoj tranziciji“.

Korisno je ukazati da je prije nego što je započeo saradnju sa WPD, Senić bio vlasnik firme Held de Luxe, koja se ugasila iz nepoznatih razloga kao i kompanije Automatik Parking Sistem Montenegro, čiji je račun bio blokiran zbog duga od 24.000 eura. Uzeo, nije platio, ostao dužan i postao biznismen kome mi moramo da povjerujemo da će u naša sela uložiti cijelih 100 miliona eura.

Paštrovska gora i područje Brajića predstavljaju jedan od rijetkih sačuvanih segmenata prirodnog i kulturnog prostora Crnogorskog primorja. Tu se nalaze brojni arheološki i sakralni lokaliteti, a ambijentalne cjeline sela imaju posebnu vrijednost za identitet zajednice.

Planirana izgradnja vjetroturbina značila bi trajno mijenjanje vizuelnog pejzaža, narušavanje mikroklime i otvaranje pristupnih puteva koji bi ugrozili autentičnu strukturu terena. Ne treba govoriti da bi isti putevi doveli do enormnog uvećanja gradnje na tom prostoru te bi se budvanska „betonizacija“ proširila i na do sada nezahvaćen prostor.

Stanovnici Brajića, Paštrovića pa i Crmnice godinama jasno i argumentovano izražavaju protivljenje. Njihovi stavovi zasnovani su na stručnim analizama i prostornim dokumentima, a ne isključivo na emotivnim reakcijama, na koje svakako imaju pravo. Posebno je zabrinjavajuće što bi dio postrojenja bio u neposrednoj blizini crkvenih temelja i arheoloških nalazišta, što je u suprotnosti sa zakonskim obavezama o zaštiti kulturne baštine, iako trenutno za to niko od vladinih službenika ne mari.

U Crnoj Gori je energetska politika često vođena logikom hitnosti i političkog pritiska, a ne principima održivog planiranja. Njemačka ambasada i kompanija WPD koja stoji iza projekta nastupaju s pozicije ekonomske moći, uz retoriku o „zelenoj tranziciji“. Ipak, isti takvi projekti nailazili su na ozbiljne otpore i u samoj Njemačkoj.

Primjera radi, u Bavarskoj i Šlezvig Holštajnu su lokalne zajednice više puta spriječile izgradnju vjetroturbina u blizini kulturno i prirodno zaštićenih područja, zbog negativnog uticaja na pejzaž, biodiverzitet i turizam. U Francuskoj, mještani regiona Od su 2022. uspjeli sudskim putem obustaviti izgradnju vjetroparka jer bi narušio vizure srednjovjekovnog naselja.
Sličan slučaj zabilježen je i u Dalmaciji, gdje je nakon višegodišnjih pritisaka javnosti obustavljen projekat izgradnje vjetroelektrane u zaleđu Šibenika.

Ti primjeri jasno pokazuju da se i u zemljama sa dugom tradicijom energetskog planiranja sve više uvažava javni interes i očuvanje prostora. Nema opravdanja da se u Crnoj Gori primjenjuju niži standardi a naročito da nas na to tjera ambasada Njemačke i titogradski ministri naše Vlade a lično vjerujem da će im se uskoro „pridružiti“ i predsjednik Opštine Budva.

Turizam je osnovni nosilac lokalne ekonomije u Budvi.
Projekti koji direktno utiču na pejzaž i ambijent imaju dugoročne posljedice po atraktivnost destinacije.

Studije sprovedene u Italiji i Španiji pokazuju da percepcija turističke vrijednosti prostora značajno opada u područjima s vidljivim energetskim postrojenjima.
U našem slučaju, turbine bi bile postavljene iznad turističkog centra Budve i u vizuelnoj zoni glavnih vidikovaca, što je suprotno Strategiji razvoja turizma.

Argument o ekonomskom benefitu kroz zakup zemljišta ili proizvodnju energije je, u ovom kontekstu, sekundaran. Lokalna zajednica ne dobija značajne prihode, dok potencijalni gubitak u turizmu i degradacija prostora prevazilaze svaku korist.

U ovako osjetljivim pitanjima posebno je važna dosljednost lokalne politike.
Predsjednik Opštine Budva često je mijenjao pozicije — ono što je ranije podržavao, danas osporava, i obrnuto. Ovakva politička nepostojanost unosi nesigurnost u lokalne procese i podriva povjerenje građana.

Od njega se očekuje jasan stav – da li je Budva uz svoje građane i mjesne zajednice ili uz investitore čiji su interesi van lokalnog i nacionalnog dobra. U pitanju nije ideologija, već odgovornost prema prostoru.

Nevladine organizacije i mjesne zajednice iz Budve već godinama ukazuju da je plan vjetroelektrane u suprotnosti sa suštinom prostorno-planske dokumentacije. Njihovi zahtjevi da se projekat izbriše iz planskog dokumenta zasnovani su na relevantnim pravnim osnovama.

Ovakvi postupci su u skladu s evropskom praksom, gdje je javno učešće i pravo građana da daju mišljenje o investicijama obavezno. U tom smislu, njihova borba nije samo borba protiv konkretnih turbina, već i zahtjev za poštovanjem procedura i vladavinom prava.

Ja inače ovo pišem ne kao analitičar već kao neko ko potiče iz sela Tudorovići, u srcu Paštrovića. Mogu reći da nam je porodično taj prostor jako važan od mog djetinjstva.
Moj otac je znao svaku suvomeđu, svaku maslinu i mnogo puteva koji vode do mora. Zato donekle znam koliko je teško sačuvati selo od zapuštanja, a još teže od pogrešnih odluka koje dolaze spolja.

Paštrovska sela nisu prepreka razvoju – ona su temelj identiteta Budve.
Izgradnja turbina, kao i planovi o brzim cestama koje bi presjekle mnoga naša sela, nose rizik potpunog gubitka autentičnosti i degradacije prostora.

Modernizacija saobraćaja ne smije značiti uništenje lokalnih cjelina i seoske infrastrukture koja je opstala vjekovima.

Primjeri iz Njemačke, Francuske, Hrvatske i drugih zemalja pokazuju da razvoj može biti usklađen s očuvanjem prostora ali samo ako postoji politička volja i jasni standardi zaštite.

Budva i Paštrovići ne smiju i u krajnjem neće postati prostor za eksperimentisanje s projektima koji bi u razvijenim državama bili odbačeni na prvoj javnoj raspravi.

Odgovornost je na institucijama, ali i na građanima, da pravno ali i kroz javno izraženo protivljenje ne dozvole pretvaranje kulturnog pejzaža u industrijski. Izbor između lokalne održivosti i stranog profita je jasan a mi ga na ulici pa i ispred Opštine Budva i Vlade Crne Gore trebamo onima koji to ne znaju, a čiji je to uzgred posao, učiniti kristalno jasnim!

Prevrtljivost i mijenjanje stavova većine najvažnijih političkih igrača koji se „pitaju“ o sudbini vjetroturbina u Budvi i često su u prošlosti, kada im je to politički koristilo, pominjali cara Lazara mene je navelo da se prisjetim stihova pjesme „Car Lazar se privoljeva carstvu nebeskom“ koji glase
„Care Lazo, čestito koljeno,
kome ćeš se privoljeti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?“

Ovo kao da je idealna prilika da se istakne Lazarova dilema.

Pitanje „Kome ćeš se privoljeti carstvu?“ ovdje ipak nije samo metafora – to je test našeg razumijevanja razvoja i granica koje moramo postaviti.

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)