Piše: Stefan Đukić
Jedan od popularnijih “memeova” koji se dijele po društvenim mrežama u poslednjih par godina je fotografija nekolicine žena koje se probijaju kroz neku poplavu dok čvrsto u rukama drže kese iz prodavnice Luj Viton uz ispis “Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma”. Koliko god ovaj citat, koji se pripisuje filozofima Frederiku Džejmisonu i Slavoju Žižeku, dobro oslikavao trenutno stanje stvari, nerijetko ga po mrežama dijele ljudi nesvjesni da su i sami dio sistema koji kritikuju.
Živjeli smo u dobu sankcija, razvijali se tokom prve dvije decenije dvadeset i prvog vijeka i konačno smo sad, ako pripadamo makar nižoj srednjoj klasi, došli u priliku da konzumiramo sličan sadržaj kao naši zapadni parnjaci. Odjednom nam je postalo normalno da plaćamo pretplate za Netflix ili Disney+, da kupujemo original igre za konzole i učestvujemo u online takmičenjima, da u našoj garderobi budu svi povoljniji svjetski brendovi. Prigrlili smo tu privilegiju jako brzo a pretplate koje plaćamo nisu zapravo za striming servise, to su pretplate za konzumerističko društvo. Kupovina je postala ne samo prilika već i naše prirodno pravo.
I onda se, u Crnoj Gori, desilo nešto neočekivano – zabranjena je trgovina nedjeljom uz obrazloženje da je radnicima u tom sektoru potreban garantovan slobodni dan.
Kada bi to bila jedina informacija koju imamo, zaključili bismo da je Crna Gora socijalna država koja brine o radničkim pravima ali bismo se prevarili. Postoji još jedna stvar po kojoj smo lideri u regionu – ideološka pogubljenost. Zato nije pretjerano čudno što ne znamo ko se zalaže za prava radnika, ko za tržište, ko za manjine a ko govori o tradicionalizmu. Ne samo da ne znamo ko se zalaže za šta, nismo načisto ni ko bi trebalo da bude na kom ideološkom polu. Ako izuzmemo male grupe iskrenih, kao i projektne NVO, kod nas ćete naći populiste svih boja kako spajaju nespojivo. Samim tim niko ne treba biti iznenađen što ova situacija sa neradnom nedjeljom, iz mjeseca u mjesec, spaja različite aktere koji su malo za, malo protiv i iznova pokreću debatu da li nam je neradna nedjelja uopšte potrebna.
Ideja koja kaže da baš nedjelju treba odrediti za neradan dan nije nova i vuče korijene iz hrišćanske, biblijske tradicije. Tako u Evropi postoje zabrane rada nedjeljom za trgovine u Njemačkoj, Poljskoj, Norveškoj, najvećem dijelu Španije, Grčkoj i još nekim zemljama. Ovo nije isključivo religijska ideja već svoje pobornike ima među borcima za poštovanje radničkih prava, među poborcima antikonzumerizma i onih koji rade na razvoju ekološke svijesti. Zagovornici rada nedjeljom pak stavljaju u prvi plan pravo na rad, princip slobodnog tržišta, te ekonomske razloge kao što su dodatna zarada, punjenje budžeta, razvoj turizma i slično.
No vratimo se na onu raniju pretpostavku – da li je Crna Gora zakonski onemogućila trgovinama da rade nedjeljom radi borbe za radnička prava? Ili je možda to učinjeno kako bi se posvetili tradiciji, porodici i sličnim konzervativnim vrijednostima? Istina ne može biti dalja od toga. Radilo se o kapitulaciji i priznanju da inspekcijski organi nisu u mogućnosti da obezbjede poštovanje već postojećih radničkih prava te da ne postoji politička volja za pravedan odnos prema svim poslodavcima – i malim i velikim. Kao i u većini evropskih zemalja, naše zakonodavstvo poznaje 40-časovno radno vrijeme, uređen smjenski rad i obezbjeđen odmor od najmanje jednog cijelog dana tokom svake sedmice. Svjesni da veliki broj poslodavaca krši ove odredbe, a da nemaju ni resurse ni volju da izađu na kraj sa tim, te da su veliki poslodavci uglavnom bili izuzeti od ozbiljnih kontrola, vlada je kroz izmjene zakona o trgovini zabranila da trgovine rade nedjeljom, osiguravajući taj slobodan dan za nekih 37.000 radnika u tom trenutku.
Ideja koja kaže da baš nedjelju treba odrediti za neradan dan nije nova i vuče korijene iz hrišćanske, biblijske tradicije. Tako u Evropi postoje zabrane rada nedjeljom za trgovine u Njemačkoj, Poljskoj, Norveškoj, najvećem dijelu Španije, Grčkoj i još nekim zemljama.
Od tog momenta, već tri godine se redovno pokreću inicijative da se odredba ukine. Izabrani predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je to predložio pa od predloga odustao početkom 2021. godine. Aktuelni ministar ekonomije, Goran Đurović, pokušava da ukine odredbu od trenutka kada je stupio na tu poziciju. Uprkos dogovoru sa unijom poslodavaca i sindikatima, već su jasne najave da izmjene zakona neće proći kroz skupštinu jer ne postoji većina raspoložena za glasanje. S druge strane, nesumnjivo je da će se debate nastaviti i da će se tražiti neka nova većina da zakon promjeni te smatram uputnim da analiziramo još jednom – šta je u stvari neradna nedjelja?
Način na koji se postavlja ovo pitanje, preuzeto iz medija, servira nam jedan vid tumačenja. Pitanje glasi: da li ste za ili protiv “neradne nedjelje”? Izmjene i dopune zakona koji tretiraju problematiku se u medijima nazivaju “zakonom o neradnoj nedjelji”, a političari u svojim govorima pričaju o tome da brane “neradnu nedjelju” bazirajući se na pojmu “rada”. Smatram ovo istinski pogrešnim, zapravo nedovoljnim. Ako se tematika veže isključivo na polje rada, sami sebe ćemo uvući u niz drugih, nepovezanih pitanja i nećemo dati dovoljno dobar odgovor.
Izabrani predsjednik Crne Gore Jakov Milatović predložio je da se ukine zabrana, pa od predloga odustao početkom 2021. godine. Aktuelni ministar ekonomije, Goran Đurović, pokušava da ukine odredbu od trenutka kada je stupio na tu poziciju. Uprkos dogovoru sa unijom poslodavaca i sindikatima, već su jasne najave da izmjene zakona neće proći kroz skupštinu jer ne postoji većina raspoložena za glasanje.
Zakoni garantuju slobodne dane, radnu sedmicu od pet dana (ako radite 8 časova dnevno), obavezan odmor u toku dana, minimalno dvanaest sati odmora između smjena i drugi niz prava i obaveza. Crnogorsko zakonodavstvo nije definisalo prava radnika ni kao socijalističku utopiju ali ni kao Mek(u) libertarijanizma. Odveć nam je poznato da su izmjene zakona koje su učinile ovu promjenu iznuđeno rješenje i kapitulacija državnih organa pred poslodavcima – prihvatanje činjeničnog stanja da mnogi nemaju niti jedan slobodan dan (uprkos zakonima i uredbama) i nasilan način da se to omogući. Neradna nedjelja tako nije garancija poštovanja radničkih prava (neki sigurno rade i po 50 časova sedmično bez nadoknade za prekovremeni rad) kao što ni njeno vraćanje nije uputno bez reformi i unapređenja inspekcijskih službi.
Nudim zato drugo tumačenje, drugi način da razmišljamo o ovom mentalnom izazovu – ovo je problematika “nedjeljne trgovine”. Ne plediram ni na kakvu originalnost po ovom pitanju jer ćete na engleskom i francuskom govornom području naći potpuno istu terminologiju na ovu temu – Sunday shopping i Repos dominical. Pitanje nije da li je trgovinama potrebno da rade nedjeljom već da li je nama potrebno da konzumiramo i tog dana, da li je to što smo konzumenti ono što nas definiše kao ljudska bića, da li naše postojanje prestaje ako jednog dana u sedmici ne ispunimo tu sopstvenu esenciju?
Zato neradna nedjelja nije isključivo socijalno pitanje radničkog prava jer borba za ta prava mora biti mnogo šira i bez posezanja za ovim ad hoc rješenjima. Ona nije pitanje potrebe, jer ono što nam je zaista nužno možemo kupiti u apotekama i pekarama. Nije ni pitanje ekonomije, jer ako je cilj da se omogući turistima u tranzitu da nešto trguju, zakonski se može urediti da samo izrazito male trgovine u kojima rade članovi porodice (analogno zakonima koji omogućavaju seoska gazdinstva i izdavanje apartmana po povlašćenim uslovima) imaju pravo da budu otvorene nedjeljom, jer osiguravamo time situaciju da niko nikog ne izrabljuje.
Pitanje neradne nedjelje je zapravo pitanje dana u kojem se oslobađamo od potrebe za trgovinom, pretvarajući ga tako, možda paradoksalno, u jedan dan slobode, jedan dan tokom kojeg ćemo sebe spasiti od potrebe da konzumiramo, da trošimo, da sebe pretvaramo u sredstvo. Taj naš stav kontra konzumerizma je opet ideološki, opet religijski, opet ekološki. Očigledno se od ovih aspekata društva i bića, i ne može pobjeći.
