Piše: Sibin
„U samostišavanju i umanjivanju prebiva moralni stav“, veli Derida u jednoj knjižici u kojoj je potkačio Žan-Lik Nansija da mu ovaj ni mrtvom to nije oprostio.
Suprotno, tipičan Crnogorac je glasan, predimenzioniran, po instinktu sebe nameće kao mjeru svih stvari, otud je uvijek u epicentru zbivanja i drži da mimo njega ništa ne može proći. (Uzgred rečeno: Konstantinović uviđa da vječita, no posve pogrešna, „upućenost u unutrašnju stvar“, jeste jedna od glavnih odlika palanke.)
Samoskrivljena nezrelost svoju, inače, veoma labavu poziciju, bi da nekako održi jednom mitskom pričom koju sebi pričamo o sebi, a njen eho dopire iz „pradavne, anonimne noći.“
Za posledicu to ima užasno loše stojeću, neiznijansiranu, kolektivnu psihologiju te je ovdje sve slučaj krajnosti: s jedne strane svetac, s druge sjekira! (Bogotražiteljske litije duž cijele Crne Gore ustale su ikonom i svijećom protiv – mafijaške mreže, kriminala i korupcije, drogom i cigaretama i bijelim robljem stečenog novca i jedne moći koja se dokraja obeščovječila! Takav scenario, priznaćemo, po svemu nepodnošljiv u kontrastu, imamo još samo kod Dostojevskog…)
Kao biće utopljeno u efekat spoljnjeg, Crnogorac autoanalizu a priori tretira kao slabost, ono što je isfeminizirano, rekli bismo čak da je to prema njegovom neučinkoviti hamletizam. Utoliko, kad se ovih dana na nivou NVO okruglih stolova, problematizuje (s pravom!) „patrijahalni diskurs“, onda, tim prije, mora se reći: još decenija takvog pristupa i ovdje je s muškarcem završeno! Kako?
Pa iz razloga što se „patrijahalni diskurs“, temeljito putem vaspitanja, na zastareo i time poguban način, ustremljuje upravo na muškarca, sina, naslednika loze, itd.
Pazimo: vaspitanje ne ostavlja prostor izboru! Alpar Lošonc zapaža da nas, dakle, „moć onemogućava da mislimo sebe same.“ I ne samo to, već se njoj priklanjamo kako bismo od sebe otklonili svaki osjećaj odgovornosti. Nešto je, sve su prilike, bez sumnje, veoma trulo u našem procesu socijalizacije, tako da zauzvrat imamo predominantne figure raznih autoriteta.
Kultura ište kontinuitet, međutim, ovdje se iz lažnog komunizma zajazilo u tranziciju i privatizaciju (pljačku!), da bi se otud pokušalo, prekonoć, izroniti u građansku kulturu, koja je, u najsažetije, prema riječima Robert Pipina: „ustavnost, afirmacija osnovnih ljudskih prava, jednakost pred zakonom, insistiranje na oblasti privatnosti u ljudskom životu oslobođenoj od politike…“
Pa, ipak, privatnog nema u politici palanke.
