Crna Gora pred novim izazovom – granica između radne snage i promjene identiteta

Evropska komisija je tiho, gotovo usputno, otkrila ono što bi u svakoj ozbiljnoj državi bila tema broj jedan – Crna Gora započinje pregovore sa Bangladešom, Pakistanom i Nepalom o potpisivanju sporazuma o mobilnosti radne snage. U prevodu, zemlja sa nešto više od 620.000 stanovnika, koja već godinama muku muči sa odlivom mladih i starenjem stanovništva, otvara vrata organizovanom uvozu radnika iz Azije.

Na papiru, ideja izgleda razumno: ekonomija vapi za radnicima, domaći kadar bježi u Zapadnu Evropu, a sezonski poslovi u građevini i turizmu ostaju prazni. Međutim, iza tehničkog jezika „sporazuma o mobilnosti“ i „povratne komponente“, krije se mnogo dublje pitanje – može li Crna Gora kao društvo, kao identitet i kao prostor sa delikatnom etničkom i kulturnom ravnotežom, izdržati masovniji priliv radne snage iz zemalja koje su civilizacijski, jezički i vjerski potpuno drugačije?

Jer ovo nije pitanje samo ekonomije. Ovo je pitanje opstanka demografske slike.

Crna Gora je već sada zemlja u kojoj se broj radno sposobnih smanjuje, sela nestaju, a nacionalna struktura se polako mijenja – ne kroz ratove, nego kroz statistiku. Kada se tome doda potencijalni priliv radnika iz Bangladeša, Pakistana i Nepala, scenario postaje još složeniji. Jer svaka migracija, ma kako privremena bila, nosi u sebi mogućnost trajnosti.

Evropska komisija jasno upozorava – legalni putevi prema trećim zemljama ne smiju postati „sekundarne rute“ ka Evropskoj uniji. Drugim riječima, Brisel je svjestan rizika da Crna Gora postane tampon zona, skladište ljudi koji traže put ka Zapadu. Time se naša zemlja može pretvoriti u ono što Italija i Grčka već godinama izbjegavaju – čvorište u kojem ostaju oni koji ne uspiju dalje.

Crna Gora je mala. To nije politička floskula, to je demografski podatak. Mali broj stanovnika znači i malu apsorpcionu moć – kulturnu, ekonomsku i socijalnu. Jedan talas od nekoliko desetina hiljada stranih radnika može u kratkom roku promijeniti lokalne odnose, strukturu tržišta rada, pa i osjećaj identiteta u manjim sredinama.

Evropa će, kao i uvijek, aplaudirati našim „naporima“ da budemo otvoreni, tolerantni i funkcionalni. Ali kada (i ako) dođe do nereda, getoizacije ili socijalne tenzije, to više neće biti evropski problem – biće crnogorski.

Crna Gora, ako zaista želi da ostane država koja upravlja sobom, mora postaviti jasne granice. Ne granice prema ljudima koji žele pošteno da rade, nego prema sopstvenoj iluziji da može sve što može Njemačka.

Njemačka može da primi milione i da ostane Njemačka. Crna Gora – ne može.

Zato pitanje nije da li nam trebaju strani radnici – trebaju, jer bez njih ljeti ne bismo imali ni turizam, ni građevinu. Pitanje je koliko i pod kojim uslovima. Pitanje je kako da taj proces ostane pod kontrolom, a ne da se pretvori u tihi demografski preokret.

U suprotnom, dok budemo gradili hotele za strane turiste i puteve za strane investitore, možda nećemo primijetiti da nestajemo kao narod, kao kultura i kao ideja.